MediaSfera
Piše: Mira Kojić
Prošle godine, na današnji dan, Dobrica Erić, princ Gruže, otišao je u legendu. Nјegove pesme ušle su u čitanke, antologije i školsku lektiru.
Povodom njegove smrti, Mihailo Medenica napisao je pesmu.
Ostala je njiva bez svog besednika,
ostala je šlјiva bez svog sapatnika.
Ostade opanak na pola koraka,
osta zora doveka udovica mraka.
Ostala su stada bez svoga pastira,
ostala je frula lelekom da svira.
Ostalo je klasje bez svoga kaplara,
osta ucvelјena vodenica stara.
Ostao je potok bez svoga vodiča,
ostala kudelјa priču da ispriča.
Osta lipa sama, premeće šajkaču,
ostalo je pluga u detinjem plaču.
Ostala pogača, nelomlјena, vruća,
osta pusta davno opustela kuća.
Ostadoše pčele žalno da se roje,
ostala karlica da se pita ko je.
Ostalo livadom mirisnih otkosa,
ostala je kosa i gola i bosa.
Ostao je izvor, na izvoru vedro,
ostala topola – livadarsko jedro.
Ostao je oblak nasukan na nebu,
osta zvezda snilih na ražanom hlebu.
Ostao je vetar, ne zna kud da duva,
osta plјusak letnji – niko da ga čuva.
Ostalo je mraza jutrom da se mlati,
niko kraj bubnjare milo da ga svrati.
Ostala tišina ćutnjom da se mori
nikog domaćinski sa njom da prozbori.
Ostalo rakije, “lјute” da se lјuti,
s kime da zapeva, sa kim da oćuti?
Čekaju zvonici kudravog zvonara,
čekaju zdravice blagog zdravičara.
Tiho pošla brda molebanskom redu
jošte snegom bele za tu kosu sedu.
Svi brkovi i brade u žalosti,
nestalo je reči – reku da premosti.
Klonule tarabe ko pali junaci,
bezglasni su petlovi – seoski mudraci.
Hrastovi ko krajputaši, ne listaju u žalosti,
požurilo jagnje orlu da oprosti…
I soko se svio kraj stada, da mu se izjada,
da se pomažu mirom – brašnjavim krompirom.
Uteklo klasje iz ambara, stalo kraj odra,
opelo služi “sveštenstvo” jorgovana modra.
Kola ispregla volove,
na guvnu čekaju vrtače i dolove.
Čekaju slavuje, zrikavce, svice,
čekaju nebo da ocrta lice…
Da pusti bradu i brkove, da stavi naočare,
da ogrne gunj i stihove stare.
Da gromom rekne “Prkosnu pesmu”,
da vetri odvrnu nebesku česmu…
Da na opancima doveka ostane njiva,
dlanovi mirisni od palih šlјiva.
Nek vazda vaselјenom volјeno vlada
jedra čobanica pod leskom kraj stada.
Nad seoskim grobom nići će drvo stihova,
dunje – strofa, zove – rime,
da uzbiremo, da ćutke sedimo pod njime…
Pod njim će doveka ostati mlada
ta starica – najlepša “Devojka iz grada”…


Dobrica Erić često je boravio kod svoje tetke Dese Jovović, učiteljice u Slavkovici od 1951. do 1965. godine.
Više puta posećivao je školu, i to su bili najlepši časovi, svedočili su đaci učiteljice Dese. Dobrica je Slavkovicu, selо podno Rajca, stavio u pesmu iz svojih snova i jave.
Proleće u Slavkovici
Žirovito sunce pošto-poto hoće
reku u vunjarki balučenoj voćem
kuće nanizane na dug kanap ceste
jedna se od druge po baštama kriju:
To je đerdan neke planinske neveste
koja začarana sanja đuvegliju.
Kršna brda drže nebo na rukama.
Hrast se po čukama grli sa bukvama.
Starac, rezač loze, što kleče pred čokot
seče makazama proplamsale kosti.
Pesma kopača vinograda, klokot
bardaka i blesak u kršu svetlosti.
Svirka daljina i krvotok voda
u žicama zemlje i dalekovoda.
Osvešćen mladić, tek pao s meseca
skuplja po đurđevku svilene oblačke.
Čobanica lišena ljubičice jeca
pod jabukom koja raste naopačke.
Blista česma – zlatna žila kucavica
stene nad kojom se javlja kukavica.
Trešnja u devetoj venčanici žari
pčele i med kaplje iz biljnih čabrova.
Doručak po vinjagom gramofona: stari
sir briga sa mladom salatom abrova.
Drhte dojke snaša od Ba do Poloma
kad grunu mine sa kamenoloma.
Kuca srce „dajca“ u pećini tajca.
Mlad kamenorezac sa skorelim grčom
na licu, zagledam u motel vrh Rajca
pije mlako pivo u hladu pod krčmom.
Bruje probuđeni šorovi ko davni
pčelinjaci u sjaju rosnih visoravni.
Nadražena reka miluje temelje.
Crkva i škola razdvojene plotom.
Buket majskih lica u vazi nedelje.
Groblje s brega pruža kandže za životom.
Dodaj komentar