Opereta „Vesela udovica“ (Die lustige Witwe) Franca Lehara premijerno je izvedena 30. decembra 1905. u Beču. Odmah je doživela neverovatno veliki uspeh kako u Austro-Ugarskoj tako i čitavoj Evropi. Malo je, međutim, poznato da je Crna Gora jedina zemlja u kojoj je „Vesela udovica“ bila izričito zabranjena po naređenju njenog vladara.
Knez, a kasnije kralj, Nikola nije bio nimalo oduševljen činjenicom da je predmet predstave bila kneževina Crna Gora. Njegova porodica i prestolonaslednik znatno pre premijere Vesele udovice postali su predmetom podsmeha i ogovaranja na raznim evropskim dvorovima zbog raskalašnog života, neotesanih brđanskih manira i megalomanije – Petrovići su se ponašali kao da vladaju državom od 50 miliona a ne mrvicom od svega četvrt miliona polugladnih podanika, piše podgoričke Vijesti.
Pontevedro umesto Montenegro
U početku operete „Vesela udovica“ Crna Gora i dešavanja na njenom dvoru predstavljeni su bez ustručavanja kao Montenegro. Naime, radnja operete se dešava u pariskom poslanstvu države čiji je glavni grad Letinje, grof Danilo je sekretar poslanstva, poslanik se zove baron Mirko Zeta…
Međutim, usledili su protesti crnogorskih studenata u inostranstvu (kojima su se pridružili i talijanski i hrvatski studenti) kao i direktne pretnje bombaškim napadima na opere u Pragu i Carigradu, pa su kompozitor i uprava opere popustili i od treće predstave je poslanstvo državice Montenegro preobraćeno u poslanstvo zemlje Pontevedro. Isti slučaj je bio sa premijerom u Londonu 1907. godine. Nakon intervencije crnogorske diplomatije, po naredbi kneza i ljutitog prestolonaslednika, Englezi su promenili ime Montenegra.
Likovi i imena su, ipak, ostali nepromenjeni.
Ko je „Vesela udovica“
Sama radnja „Vesele udovice“ je ostala ista i godinama je čak evoluirala. Jedan od razloga adaptacija je bio i to da su neki evropski režiseri operete analizirali ne samo dešavanja na ondašnjem crnogorskom dvoru, već i pratili dešavanja na sadašnjem uočivši mnoge sličnosti.
Mesto radnje je i dalje veleposlantsvo kneževine Montenegro u Parizu. Kako tada (tako i sada) ta država je prezadužena a jedini izlaz vidi se u tome da se diplomata Danilo oženi udovicom koja će svojim bogatstvom doneti olakšanje ojađenoj zemlji i pomoći narodu. Tenor i glavni junak priče se zove grof Danilo Danilović, u pravom životu sin kneza i kasnije kralja. Njegov život odgovara mondenskom stilu življenja na zapadu, sa velikim prohtevima koje mala država teško može da podmiruje.
Ambasador u opereti je bariton baron Mirko Zeta, vojni ataše je pukovnik Pričić dok je Njegoš pisar i osoba za sve poslove. S druge strane, žena koja treba da svojim bogatstvom spasi zemlju je Hana Glavari, Crnogorka je po rođenju, odrasla u „okruženju sjaja i korupcije o čemu lično svedoči“, kaže baron Zeta. Kasnije je otišla na Zapad. Ubrzo joj se posrećilo da je postala bogata udova izuzetno vesele prirode i nakon dve godine udovičkog staža crnogorska diplomatija opet radi na zaokruživanju projekta i njegovom unovčavanju. Danilo i Hana su nekada bili u vezi. Međutim, oboje su Crnogorci, ljubav će na kraju pobediti, a Crna Gora će biti spašena.
Kroz operetu „Vesla udovica“ se provlače mnogi detalji koje i tadašnja i sadašnja publika može lako da prepozna kad je u pitanju život na crnogorskom dvoru. Dvor je početkom prošlog veka oštro reagovao bacajući kompletnu krivicu na austro-ugarske zavere protiv vladarske kuće, a time, naravno, i protiv čitave Crne Gore i njenog naroda. Kasnije će jedan nemački diplomata napisati da je kneaz Nikola optuživao i englesku kraljevsku porodicu za uspeh operete Vesela udovica jer je bio frustriran činjenicom da nije uspeo da neko od svoje dece tamo udomi.
Crna Gora dočekala „Veselu udovicu“
S druge strane, udaja vojvotkinje Jute od Meklenburg-Strelica, koja će postati pravoslavka Milica i žena princa Danila, široko je prepričavana po evropskim dvorovima i mnogi upućeni tvrde da Lehar i na nju aludira kao Hanu Glavari u originalnom izvođenju. Udaja vojvotkinje je bio veliki problem zbog njene ljubavne afere sa kapetanom husara (lake konjice) dok je njena mlađa sestra ostala trudna u 19. godini nakon afere sa dvorskim slugom. Sa takvim „pedigreom“ je bila široko nepoželjna na evropskim dvorovima. Na kraju je njenu udaju morao da pogura niko drugi do nemački car Vilhelm II, uz pozamašnu isplatu crnogorskom dvoru kojeg je više zanimala visina „nadoknade“ za takav brak nego li čednost i vrline buduće crnogorske kneginje. Transakcija se desila šest godina pre premijernog izvođenja operete.
Međutim, i nakon nestanka Crne Gore muke zbog operete „Vesela udovica“ ne prestaju po kuću Petrovića. Nesuđeni kralj Crne Gore Danilo je 1930. godine, u vreme izgnanstva u Francuskoj, tužio producenta filma koji je baziran na „Veseloj udovici“. Francuski sud mu je udovoljio i presudio da francuska produkcija plati globu od 100.000 franaka. Takođe, Danilo je uspeo da spreči prikazivanje filma u Kraljevini Jugoslaviji kojom je tada vladao njegov, Crnogorci bi rekli, rođeni brat od tetke, kralj Aleksandar. Danilo je u izgnanstvu živeo jako skromno i uglavnom od niske apanaže koju mu je neredovno isplaćivala adminstracija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za izgubljeni presto i imovinu u Crnoj Gori.
Potomak nekadašnje vladarske porodice Crne Gore, princ Nikola Petrović Njegoš je simbolično je, posle skoro sto godina, skinuo zabranu sa izvođenja operete “Vesela udovica”, koja je 2014. predstavljena ispred Dvorca kralja Nikole na Kruševcu. Tada je Pobjedi izjavio da je on protiv svih cenzura i da jedno hedonističko društvo toga doba nije moglo da predvidi milione tužnih udovica koje će ostaviti Veliki rat koji je tada prekinuo prikazivanje “Vesele udovice”.
Izvor: Vijesti.me
Obrada: MediaSfera
Dodaj komentar