Kolumne Lepa strana sveta

Milica Cincar-Popović: Da li vidiš ono što ja vidim?

MediaSfera

 

 

Piše: Milica Cincar-Popović

 

 

Zvanično najlepši ljudi na svetu su pripadnici plemena Himba iz Namibije. Oni mažu kožu i kosu mešavinom butera i terakota pigmenta, vide nijanse zelene boje koje mi ne razlikujemo, buduće majke meditacijom prizivaju decu koja žele da se rode. Imaju samo jedan nedostatak, koji njima nimalo ne smeta – ne vide plavu boju. Njihov jezik poznaje mnoštvo nijansi zelene i za svaku ima drugi naziv. Reč „plavo“ ne postoji u njihovom rečniku, jer ta boja ne postoji u njihovom vidnom polju.




Godine 2011. BBC je objavio dokumentarni film „Da li vidiš ono što ja vidim“ u kome je, između ostalog, prikazan test koji su Himbe rešavali. Date su im slike na kojima je po 12 kvadratića poređano u krug. Na prvoj slici, svaki od kvadratića obojen je drukčijom nijansom zelene, ali razlike su tako neznatne, da ih razaznaje samo spektrofotometar. Na drugoj slici, 11 kvadratića je iste zelene boje, dok je dvanaesti plav. Svi ispitanici bez greške su opazili razlike među nijansama i precizno ih opisali. Nijedan, ama baš nijedan od njih, nije video plavi kvadratić, iako se oko Himba ni po čemu ne razlikuje od oka nekog Engleza ili, u našem slučaju, Srbina.

Ispitivači su imali različita objašnjenja. Dok su brojniji bili oni koji su smatrali da rečnik ( Himbe žive u prirodi u kojoj svaka nijansa zelene predstavlja drugu životnu okolnost) utiče na ono što naša čula dožive, tj. da možeš videti samo nešto što možeš opisati rečima, što tvoj um može da prepozna, drugi su smatrali da u jeziku Himba ne postoji termin za plavu boju iz prostog razloga što njihovo oko zbog neke genetske anomalije tu boju ne vidi. Ovi drugi tu anomaliju nisu uspeli da pronađu, dok su oni prvi pokušali da na osnovu veze između oka i uma, koju iskazuje jezik, objasne neke zagonetne pojave u istoriji čovečanstva. Na primer, kako to da su Indijanci potpuno nespremno dočekali španske brodove, kao da ih uopšte nisu videli dok su se približavali, već tek kad su stigli do obale? Pa, zato što je slika velikog plovila na beskrajnoj pučini za njih bila nezamisliva te je nisu ni ugledali, tumačenje je onih koji veruju kako oko vidi samo ono što um može da prepozna.

Šta je prvo: opažaj neke stvari, ili umno poimanje te stvari? Kokoška ili jaje? Ko će znati; ali, sumnje nema da su povezane. Kad je već tako, može li svest o toj vezi da nas učini malo mudrijima? Može, itekako.

Mi živimo u paralelnim svetovima. Neko će radije da upotrebi termine „generacijski jaz“, „verska različitost“, „socijalno neslaganje“... Kako god naše različitosti zvali, moje dobro ne mora biti dobro mog komšije, a njegovo lepo sigurno nije moje lepo, jer iz njegovog stana povremeno čujem zapomaganje „srpske majke“, koje je za njegove uši muzika. Prateći vesti iz svetskih medija koje biram, jasno vidim da je planeta već ušla u novu, veličanstvenu fazu evolucije, o kojoj sam pisala ovde u prethodnom tekstu. Svest o jedinstvu, povezanosti, šalje egocentričnog čoveka u album sa slikama iz prohujalih vremena.

Ali, zar moja prijateljica koja svakog dana rmba 8 sati u velikoj ali ružnoj, nedizajniranoj kancelariji, da bi po povratku kući nekorisne brojke i nepoznate ljude isprala iz mozga rijalitijima, zar ona može da vidi ovo što mi je pred očima? Pa, ona nije čula ni za jednog od autora koje pratim, a ja one njene ni ne razlikujem, nekako su mi svi podjednako nakazni. Moja prijateljica ima oko tri puta veća primanja od mene, koja su za nju nedovoljna, jer ona od svoje zarade očekuje da je učini srećnom, a to se ne dešava. Jednom sam je pitala zašto ne okreči svoju kancelariju u neku boju koja joj se sviđa. „Neću valjda da plaćam krečenje tuđe firme svojim novcem“, odgovorila je. Pa, ja bih to uradila. Ne za firmu, već za sebe, da mi bude lepo.

Ovaj svet je dualan, ima i lepu i ružnu stranu. Moja prijateljica bira da živi u ružnoj. Ja biram lepu. Mnogo toga što nam se desi, u stvari, ne možemo da biramo, ali možemo svoju pažnju da usmerimo ka lepim aspektima situacije koja nas je zadesila. To nije zabijanje glave u pesak. Ne; to je inteligentna upotreba postojećih kvaliteta, radi stvaranja novih. Sasvim suprotno od usmeravanja ka nemoralu i propadanju, koje ubrzo i posmatrača pretvara u nemoralnog gubitnika. Vidiš ono što je u tebi; u tebi je ono što gledaš. Nema opravdanja za zatvaranje očiju pred lepotom. Jer, što ne vidiš, prestaje da postoji za tebe. Nestaje iz tvog aveta.




Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .