MediaSfera
Piše: Ljiljana Šarac
Foto: Privatna arhiva
Uopšte ne bih učestvovala u opšten cirkusu vezanom za NIN-ovu nagradu, posebno što sam za njega kupila kartu i bila na listi kandidata, da se prošle godine ne oglasih na istu temu, pa se pokazalo da sam u svemu bila u pravu.
Ni tada, a ni sada, nisam imala primedbu na to ko je od autora otpao, ko je ostao, niti na kritierijume žirija. Kao i svaki profesor koji ocenjuje pismene radove učenika, i oni imaju parametre po kojima vrše selekciju i izdvajaju naslove iz kruga u krug (ili bi bar trebalo da je tako).
Ne pitam se na koji način to rade. Niti kako odbaciju neke naslove, a druge šalju u sledeći krug, iako je jasno da niko ko je od krvi i mesa ne može pročitati sve kandidovane romane…
Ništa od toga me ne zanima jer se sa tim tehnikalijama (da ne kažem problemima) susretao svaki žiri od 1954. do danas (verujem samo da je broj naslova varirao), a sve će se ponavljati i ubuduće.
Dakle, to nije moja tema.
Ono što me zanima, i zanimalo me je, jeste odnos članova žirija prema piscima i prema čitaocima, a u najširem smislu i prema javnosti uopšte!
Prošlogodišnji žiri je vređao autore i sa njima se sprdao. Njihova dela je slao u kontejer, a da se niko nije protiv toga pobunio! Ta izjava je više puta puštana, jer je senzacionalizam uvek popularan, ma o kojoj televiziji da se radi. Niko nije imun na dizanje prašine…
Ja jesam podigla svoj glas. I prošle godine na tu temu napisala kolumnu za Media Sferu. Ne dam da me bacaju u kontejner da bi sebe uzdigli. I neću da ćutim jer se plašim da kod nekih kvaziintelektualaca ne bih zaradila neki minusić. Ne zanimaju me u životu!
,,Ja znam ko sam“ – kaže u pesmi ,,O poreklu’‘ Desanka Maksimović.
Znam i ja.
Blago onima koji ne znaju, njima je najlakše!
Kažem, nisam se bunila zbog načina rada žirija.
Ne bunim se ni sada. Smeta mi opet način na koji nastupaju. Kao glasnogovornici, osiono, kao da su nagradu sami upravo ove godine osmislili i ustanovili! Bedno mi je pominjanje para i cela priča vezana za novčani iznos nagrade. Od kuknjave urednika NIN-a kako je teško te novce namaći, do priče ko šta potpisuje i da li da pare vrati ili ne…
Koliko je svet knjiga i književnosti kao umetnosti uzvišen, i koliko je prethodno navedeno prizemno i primitivno!… Jadno je što se to dvoje dovodi u vezu.
Kao i književnost i politika.
Književnost i razne ,,porodice“, odnosno lobi-grupe.
Književnost i korumpiranost.
Književnost i nekompetentnost!…
I smešni su mi svi koji listu protesta pišu ne kada dela i pisce bacaju u kontejner, nego kada vide da nisu oni ili njima slični na najužem spisku za nagradu! Dan uoči proglašenja pobednika.
I koliko u zemlji Srbiji ima romanopisaca, a koliko je imena na listi?
Sve ovo me podseti na izbor direktora davno u mojoj školi gde su nošene liste za potpis za neke kandidate, a meni niko nije dao nijednu. Kada je imenovan novi direktor ja sam od starta bila ona koja nije htela da potpiše za njega. Slučajnost?! Haha, teško!
Baš me zanima kako je ova ekipa potpisnika kovala zaveru! I gde! To je već za nekoliko epizoda jedne serije – ili su se oni tome iskreno nadali!
A zašto?
Zato što priče o knjigama neme nigde! Pa i ono što se zove Kulturni dnevnik počinje kasno kada radni narod zaspi.
NIN-ova negrada, bez obzira ko sedeo u žiriju, ima renome, značaj, tradiciju, uticaj! Ona se iščekuje i priželjkuje. O njoj se priča. Za nju se čuje. Za nju svako zna. Ime njenog dobitnika odjekne. Tiraž nagrađene knjige se rasproda očas posla (uglavnom).
Ako bismo anketirali prolaznike za koje su još knjževne nagrade čuli bilo bi prilično povuci-potegni da neke od mnogobrojnih navedu.
Čitava halabuka koja je nastala zapravo je sjajna. Ljudi iznose svoje stavove, pominju se razni autori, naslovi, o knjigama se priča, priča se širi!
Predlažem zato da NIN-ova nagrada traje doveka, a da svake godine nekih novih osamnaest autora izrazi svoje neslaganje sa kriterijumima ili izborom žirija, ne bi li se o knjigama pričalo! Strastvenije, češće, šire!
Tako bi urednici hteli – ne hteli odvajali prostor za kulturu koja je inače prognana na margine, ili u odrednicu – zabava, na nekim portalima.
Oduševljeno stojim po stran, kao da gledam derbi između Real Madrida i Barselone! Rezultat mi je nevažan. Ne navijam ni za jedan od tih klubova, niti bih uplatila tiket u kladionici. Važna je dobra zabava! I da čovek ume da napravi distancu!
Ljiljanu Šarac možete pratiti na:
https://www.facebook.com/ljiljanasaracpisac/
https://www.instagram.com/saracljiljana_pisac/
Lijiljana Šarac
Dodaj komentar