MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Učenja velikih učitelja čovečanstvo zloupotrebljava naveliko, i namerno i nenamerno. Uzmimo Hipokrata kao primer – medicina ga naziva svojim ocem; ko ne položi njegovu zakletvu, ne može biti lekar. Ali, taj isti Hipokrat je rekao: „Neka tvoja hrana bude tvoj lek, a tvoj lek neka bude tvoja hrana“; sačuvana je i legenda o njegovoj čorbici od povrća i začinskih biljaka, koja je pomagala kod svih bolesti. Međutim, medicina belog čoveka nije ni pomišljala da leči hranom.
Ne, taman posla; babe neka kuvaju supice, a doktori će da smišljaju otrove za bolesti. Nisu valjda tolike godine proveli nad knjigom da bi se bavili nekim prozaičnim stvarima kao što je hrana? Bolest je zli neprijatelj koga treba napasti, otrovati, a ako od tih otrova umre i pacijent, šta se tu može. Najčešće ni ne nastrada baš ceo pacijent, nego samo neki njegovi delovi. Na primer – a ovo je jedan od najblažih primera – dok pod dejstvom antibiotika ginu zle bakterije sa krajnika, kao kolateralna šteta padaju i one dobre, u crevima, gde gljivice počinju da haraju. Manje zlo nastaje da bi se uništilo ono veće. Tako se verovalo do skora. Sada se, međutim, rađa nova medicina koja se sa oovim starim pristupom ne slaže nimalo.
Nova, tzv. funkcionalna medicina zvanično je začeta 1901. godine kada je dr Eli Mečnikof dobio Nobelovu nagradu za otkriće da se imuni sistem čoveka nalazi u digestivnom traktu. Dakle, oštećen mikrobiom nije manje zlo, naprotiv – čovek se i razboleo zato što njefov mikrobiom nije bio savršeno izbalansiran, a kada se lekovima ošteti još više, imunitet postaje još slabiji. Nastupaju nove bolesti, da bi se konačno razvilo i autoimuno oboljenje: kancer, fibromijalgija, multipla skleroza, Hašimotov sindrom, Alchajmerova bolest…
Ali, zašto mikrobiom u crevima nije bio izbalansiran? Pa, zato što ga napadamo od rođenja: veštačkom hranom za bebe, zagađenim vazduhon, stresom, pesticidima, emulgatorima, konzervansima… Znate li šta se dešava u detetu dok mu objašnjavamo, čak vrlo smirenim glasom, kako treba da uči i ono što ga ne zanima jer neće moći da upiše sledeću školu ako nema sve petice, a potom ga za uspešno „grejanje stolice“ častimo „maksi snikersom“? Prvo stres u detetovom stomaku desetkuje vojsku najnežnijih vitezova – mikroorganizama, da bi potom taj posao zapečatili emulgatori, šećeri i sintetičke masnoće iz čokoladice. Dete sutradan u školi dobije peticu, a kad se vrati kući – povišenu temperaturu. „Škola je leglo zaraze“, zaključe zajedno roditelj i pedijatar. Nastavak priče vam je poznat.
Sve je više lekara koji veruju da je čovek stvoren sa sposobnošću da pobedi svaku bolest, ali da život u civilizaciji tu sposobnost uništava. Pravi se paralela sa životinjama sisarima. Kada žive u svojoj prirodnoj sredini životinje ne obolevaju, jedino se povređuju; međutim, kada su u zarobljeništvu, podležu bolestima čak i ako su brižno negovane. Tako je razmišljao i moj omiljeni lekar prirodne medicine, dr Džoš Ejks (Dr. Josh Axe), jer je njegovu majku samo takvo razmišljanje moglo da spase. Deset godina nakon uspešne operacije kancera dojke i završenih zračenja i homeopatije, njena bolest se vratila i to, kako obično biva, u mnogo gorem, progresivnom, neizlečivom vidu. Dr Ejks je tada bio student završne godine fakulteta. Nije mogao da bude siguran u svoje znanje, ali je bio potpuno siguran u ljubav prema svojoj majci koja je odbila uobičajeni protokol. Privremeno je prekinuo studije, došao kući i počeo da leči majku hranom, koja se uglavnom sastojala od organskih borovnica.
Danas je dr Džoš Ejks najveći poznavalac prirodne medicine na Zapadu, a njegova majka je zdrava, aktivna žena koja se ponovo bavi sportovima koje je praktikovala kad je bila mlada. Ako znate engleski, na sajtu dr Ejksa ćete, besplatno, uz razne recepte, naći ogromnu riznicu podataja o lekovitim biljkama, njihovoj upotrebi, doziranju, nusefektima i kontraindikacijama. Za razliku od nekadašnjih lekara prirodne medicine koji nisu prihvatali oficijelnu medicinu (a ni ona njihove metode), dr Ejks se na zvaničnu medicinu oslanja s poštovanjem, jer je on obrazovan mlad čovek, ali i zato što se medicina menja.
Moderni istraživači radije proveravaju i proučavaju znanja koja čuva tradicionalna briga o zdravlju, nego što smišljaju sintetičke otrove. U tu brigu ne spada samo ono što se u organizam unosi, već i ono čime se organizam čisti. Tako se došlo i do koncepta autogagije. Svaki prirodni lekar zna da njegova medicina može biti efikasna jedino ako pacijent praktikuje i periode gladovanja, ali mehanizam i suštinu posta definisao je prof. Dr Jošinori Osuma. Kada ne dobija višak hrane, organizam počinje da jede sam sebe, počevši od bolesnih i mrtvig ćelija. Pojava se zove autofagija (samojedenje). Opet, ko želi da sazna nešto više o ovoj pojavi, lako može da se informie na sajtu dr Ejksa, čak i ako ne zna engleski – tu je automatski prevodilac. A ja ću vam, za kraj, otkriti jedno jednostavno sredstvo koje sama praktikujem.
Tajna vitke linije i zdravog organizma zove se intermittent fasting, tj. naizmenično gladovanje. Postupak se sastoji u tome da 12-16 časova u kontinuitetu, uključujući period spavanja, ne jedete i ne pijete. Svo ostalo vreme jedete koliko želite. Ogled kojim je dokazana efikasnost naizmeničnog gladovanja vrlo je jednostavan – dve grupe miševa svakodnecno su hranjene istim količinama iste hrane, s tom što je jedna grupa tu hranu dobijala tokom celog dana, dok je druga grupa celu količinu dobijala tokom pola dana, dok je u drugoj polovini dana gladovala. Rezultat je bio očigledan – miševi prve grupe su se udebljali, olenjili i počeli da se razboljevaju. Miševi iz druge grupe ostali su vitki, aktivni i zdravi.
Pa, čovek nije miš, ali otkako sam za ovaj eksperiment čula, ja radim kako i dr Ejks savetuje: večeram u 6, a doručkujem u 9. I ne pada mi na kraj pameti da tu praksu promenim.
Dodaj komentar