MediaSfera
15. januara 1804. počela je seča srpskih knezova i viđenijih lјudi u Beogradskom pašaluku, posle žalbe knezova turskom sultanu Selimu III zbog zuluma dahija.
Uz pomoć jednog trgovca iz Zemuna Dahije su saznale imena knezova koji su potpisali žalbu i za samo tri sedmice pogubili su oko 150 viđenijih lјudi u Srbiji, uklјučujući Aleksu Nenadovića, Iliju Birčanina, Hadži-Ruvima, Marka Čarapića, Janka Gagića i Hadži-Đeru, pogublјenog šest dana pred početak seče knezova. Dahije su time pokušale da uguše otpor i spreče oslobodilački pokret Srba, ali je seča samo podstakla srpske prvake da ubrzaju dizanje Prvog srpskog ustanka kao i izbor Karađorđa u Orašcu mesec dana kasnije za ustaničkog vožda (vođu).
Dahije su u noći između 5. i 6. avgusta na ostrvu Ada Kale na Dunavu , pogublјene od strane Milenka Stojkovića.
O tome koliko je ljudi tih nekoliko dana početkom 1804. godine ubijeno postoje različiti podaci. Neki navode broj od oko 70 narodnih prvaka, dok ima onih koji tvrde da je mrtvih bilo više od 150. Među prvim žrtvama bili su knez Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin.
Pogublјenje knezova Alekse i Ilije dokumentovao je prota Mateja Nenadović u čuvenim Memoarima („odvedeni su oko 80 fati niže ćuprije na polјicu do Kolubare“), a opevao slepi guslar Filip Višnjić u pesmi Početak bune protiv dahija.
Ko su bile dahije?
To da su turske dahije 1804. godine pogubile veliki broj najviđenijih srpskih starešina, trgovaca i crkvenih velikodostojnika što je zapravo bio uvod u Prvi srpski ustanak, dobro je poznato. Ipak, da li znate šta je na kraju bilo sa Aganlijom, Kučuk Alijom, Mula Jusufom i Mehmed-agom Fočićem? I ko su uopšte bile dahije?
„Dahije su bile vođe janjičarskih jedinica u beogradskom pašaluku. Njih četvorica – Aganlija, Kučuk Alija, Mula Jusuf i Mehmed-aga FočIć su, nakon što su ubili prethodnog pašu, podelili zemlju među sobom i faktički vladali nezavisno od vlasti u carigradu. Zajedničku vlast su vršili iz Beograda, sami su ubirali poreze, sudili i ubijali po sopstvenoj volji“, objašnjava istoričar Stanislav Sremčević, piše Istorijski zabavnik.
Teror koji su dahije zavele trajao je više od tri godine i nezadovoljstvo naroda bilo je ogromno. Zato i ne čudi što je među stanovništvom – trgovcima, starešinama, ali čak i nekim Turcima koji su živeli na prostoru Srbije, počelo da se govori o organizovanom otporu.
Vesti o ujedinjenju potlačenih stigla je do dahija. Plašeći se većih nemira, oni su naredili pogubljenja viđenijih Srba širom pašaluka, naročito onih koji su se već istakli u borbi protiv janičara.
Ovaj potez samo je ubrzao izbijanje pobune. Na Sretenje, na Saboru u Orašcu 14. februara 1804. donesena je odluka da se podigne buna na dahije koja se kasnije pretvorila u Prvi srpski ustanak.
„Nakon početka bune, dahije su se uspaničile. Tražile su pomoć od okolnih turskih velikodostojnika, ali niko nije želeo da im izađe u susret. Treba naglasiti da su oni bili otpadnici od vlasti sultana Selima III, tako da pomoć nisu mogli da traže od Carigrada i tako su mogli da se oslone samo na svoje jedinice“, ističe Sremčević.
“Voda ga donela, voda ga odnela”
Zanimljivo je da glava Aganlije nikada nije pronađena. Prema predanju, nju je u Dunav ispustio čovek koji je trebalo da je opere i pripremi za nošenje u Beograd.
Ipak, Srbi za ovim nisu mnogo žalili, a zato što se pričalo da je Aganlija došao kao čamdžija Savom iz Bosne, u narodu je nastala izreka: “Voda ga donela, voda ga odnela.”
Ovaj potez samo je ubrzao izbijanje pobune. Na Sretenje, na Saboru u Orašcu 14. februara 1804. donesena je odluka da se podigne buna na dahije koja se kasnije pretvorila u Prvi srpski ustanak.
– Nakon početka bune, dahije su se uspaničile. Tražile su pomoć od okolnih turskih velikodostojnika, ali niko nije želeo da im izađe u susret. Treba naglasiti da su oni bili otpadnici od vlasti sultana Selima III, tako da pomoć nisu mogli da traže od Carigrada i tako su mogli da se oslone samo na svoje jedinice – ističe Sremčević.
Smrt na Adi Kale
Posle meseci otpora i borbi po pašaluku, a naročito oko Beograda, koji je bio pod opsadom, dahije nisu imale drugog izbora nego da pobegnu na dunavsko ostrvo Adu Kale, koje se nalazilo kod Kladova.
U pokušaju da umiri Srbe, iz Carigrada je u avgustu kao izaslanik stigao Bećir-paša, koji je imao sultanovo ovlašćenje da ubije svu četvoricu dahija. Tako oni nisu uspeli da izbegnu kaznu za svoja zlodela.
„Bećir-paša je naredio lokalnim turskim komandantima da dozvole ustanicima da ubiju dahije. Prema istorijskim izvorima, to je učinio Milenko Stojković, komandant i kasnije srpski vojvoda. On je sa svojom četom otišao na Adu Kale, pronašao kuću u kojoj su se dahije skrivale i nakon žestokog otpora uspeo da ih ubije“, priča Sremčević.
Odsečene glave Kučuk Alije, Mule Jusufa i Mehmed-age Fočića odnete su u Beograd kako bi se svi uverili u njihovu smrt, a kasnije su prenete i u Carigrad.
Ipak, buna nije utihnula. Borba za oslobođenje je nastavljena i zapravo je sama bila uvod u veliki rat za slobodu, koji će Srbi vojevati decenijama do potpune pobede.
Dodaj komentar