Putovanja

Ksenija Matović: Ostrvo, pjesme Krita – κρητικα τραγουδια (2 deo)

MediaSfera

 

 

Ksenija Matović, pesnikinja, kolumnistkinja i novinarka iz Herceg Novog, koja je bezmalo godinu dana na stanicama našeg portala, stvarala po mnogo čemu neuobičajenu  kolumnu “Škurin”,  modre i bele storije malog primorskog mesta, sa kojima smo se, doslovce širom sveta, srodili, smejali, plakali, prisećali se, voleli,tugovali, prepoznavali… ovoga puta čitaocima MediaSfere daruje  reportažu sa Krita.




Neobičnu, jer je reč o praktično pesmi u prozi, snažne deskripcije, podjednako zanimljivoj i onima koji se prvi put sreću sa magijom  ostrva, baš kao i onima koje je ostrvo odlučilo da prihvati.

 

Piše: Ksenija Matović

Foto: Ksenija Matović

 

“Hodoljubeći zemljom svojih dalekih predaka…
bez  namjere za pisanjem reportaže, nastala je pjesma, gotovo poema.
Oda.
O  dijelovima ostrva,koje sam za vrlo kratko vremena koje sam imala na
raspolaganju, uspjela da nazujem, skupa sa suncem, maslinama, vjetrom i
tišinama.
A kako se rađaju pjesme?
Poput ptica.
Isprva stidljivo, kljunom probijajući tanku opnu koja ih od svijeta
dijeli, a onda samo rašire krila.
Istovremeno nudeći grudi i vjetru i trnu.

 

Arhanes

Pijući  svijetle vode Egeja,  uvijek  ostajala žedna.

Tonula u mlaki pijesak, oblikovan leđnim perajem sjeverca.

Na obali, između hrpa murave, počivala tijela rijetkih kupača,

neizgovorene riječi i slomljeni ligeštul.

U danu plavom….

Potom drum…..siv, u moru maslinjaka, jednako sivom.

Uplivao u meko podne grada.

Zapljusnuo, veliko crno “muško” biciklo, koje se nekim čudom, istovremeno oslanjalo o fasadu kuće i doma, dva meridijana…..  rano proljeće i pozno ljeto….  kosi i perčinu.

Čun i barku.

U danu zelenom.

Pune mrava, uske ulice tekle  uzbrdo.

Pijana, od gorkog krićanskog vina, bura je slomila kapak jeseni.

Naselila svaku boršu * punu žižula.

Ista ona, što je velikom starom mačku izujedala uši.

Ukapala himnu u plavo i zeleno oko.

Zakačio kandže  za bedro.

Ujeo.

Čuvao stolovaču, ćupove  cimeta i grožđa.

Zelena vrata taverne, što plivala je ukoso.

Fava, inćuni i vjetar što je čitao stihove na stoljnaku od papira.

Raki, za zbogom, za ne idi, za vrati se…majke… bake.

Komboloi, između suvih prstiju staraca.

Posljedne zrno ćilibara u kojem se kotrljalo sunce, zlatno i daleko, grabilo je niz ulicu.

U tami  kužine, kurenti* su  topili kazaljke.

Izlivali  “ Ela pare mou tin lipi” *….

Šotovoće *

Zaplivala, iznad krovova

Vinogorja i mora.

Ruku raširenih

Za kuršum

Arhanes

Agios Nikolaos

 Usijek survan u bezdno.

Obrastao  kućama i zmijama, jednako bijelim.

Mašući suvim nadlakticama, zazivao levanat.

Osjetio na groblje i  mahovinu.

Ništa nije teklo.

Ni voda, ni riječi.

Vulismeni, tamno  kupalište boginje Atine.

U ustima somova, tihovale barke.

Zakopčane u jargol* od timuna*, lovile tanku prevlaku.

Presvučene u ćurke, patke su hranile sitne  monahe, rasute ispod  zelenog rastinja jezera.
Dva krilata krupnoka lava….

Iza katanca, polutovoreni poluotok noći.

Hram je otvarao trident i sidro.

Gurnija

 

Gurnija

Disala slano.

Spavala, na štavljenom  dlanu kovača.

Ustima punim razbrajalice noštroma*, sabirala neverine*.

Amfitetar maslina,  padao u slapovima do kamenih blokova vezanih geometrijom.

Zeleno more, nije uplivalo u skromne izbe sa krovom od neba i oblaka.

Niti  ulice, široke koliko krila golubice.

Klizave, pod sandalama, što su prizivala sunce, vijugale ka…

Pod brdom,  modra traka  mora….

I lovor, kao granica između.

Klupa, bijela..u bijelo voće, bijelog grada.

Ovješen o granu bora, zrikavac zaljuljao kasno podne.

Plaka-Spinalonga

 

Plaka Spinalonga

Skočila cinober.

Podigla koplje poznog ljeta.

Hrbat brda je  plakao u sebi.

Pustio da niknu paukovi, škorpioni i grbave školjke.

Izukrštao nebo kvadratima trske.

Svijetle uvale pune oblutaka, njihale sunce i ježeve.

Ovješen o krake hobotnice, sanjao.

Kolijevka ostrva, modrila bijelo.

Jato barki, oralo tanko ogledalo mora.

U brazde sadilo makove.

Obliven zebnjom, čekao.

Sklupčan između dva straha.

Potom padao, dugo i bezglasno.

Da li je umirao, kada je posegnuo…

s one strane praznih okana, iz kojih se nikada  nije izlila noć.

Ili je na prste, brojao oči.

Usamljena krošnja kedra, tihovala oslonjena na široko*.

Muklo su padale riječi,

na teške krovove kuća.

I svaka se prezivala Hansen

Između rtova, mršave ruke….

i usta puna plime.

Preko lijevog ramena, pljunula  gorko zrno nara.

Na kurenat spustila tek ispečen hljeb i  vijenac  suvih smokava.

Ierapetra

 

Ierapetra

Uske meandrirale.

Na širokim obalama, okretala škure* vjetru.

Sprudovima, još toplim od poznog popodnevnog sunca,  sitni pijesak u boji Oriona…

sipala preko ruke u  zemljane pitare*, pune verbene  i majčine dušice.

Zidove obrasle puzavicama, stepeništima, bijelim krovovima  i crno bijelim fotografijama, čuvale tarantele.

Iz otvorenih vrata, isplivavale škrinje, pune djevojačke spreme i lavande.

Po granama raskošne krošnje fikusa, posijedale žene i galebi.

Zamirisale dolmade i gurabije.

Zelena narandža u porti nepoznate crkve.

„Odos oneiron“….

Bijela stabla tamarisa, gingolala* poput katarki.

Na vrhu vala, žutila bitva i mreže pune krljušti i škrga.

Zavučena u pijesak, pasara* brojala zaveslaje plivačice.

Okrenuta leđima.

Umirala modro.
Libijsko more
Epitaf neba

Hanja

 

Hanja

 Vrh svetionika, zaorao pajul*.

Ubrao buru.

Niz kupole oticali lavirinti, puni raskošnih  đardina*, mirisa tek ispečene kafe i dragocjenog hlada agruma.

Skupa sa kapetanskim kapama nepostojećih paluba, natučenim na glave turista,   rasule se kožare, ćilimare, suvenirnice, taverne….

Skriveni u sjenci bršljana, sanajali iste daleke obale, zlatne pčele i bijela stabla proročišta.

Na svakoj škuri, vezilje iščekivale  maestral i svog čovjeka.

Iza kantuna, pjaca

Zavodljiva poput hetere…

Abrumala*

sva od mirisa i kolura, mora, vinogorja i maslinjaka.

Ljekovitog bilja i amuleta.
Žamora i života..

Za vratom disala zmija i crne ruke djevojčice.

Odlazeći, čula je kako urlajući tuku o štitove.

Hanja, pijaca

 

Rječnik romanizama

* Lencun, čaršav

* ponistra, prozor

* bitva, željezni ili kameni  stub za vezivanje brodova

* čvor, mjerna jedinica za brzinu vjetra

* ena metrio, srednje zaslađena (grčka kafa)

* borša, torba

* kurenat, morska struja

* “ Ela pare mou tin lipi”, “Dođi i odnesi moju tugu”, kompozicija Manosa Hadžidakisa

* šotovoće, ispod glasa

* jargol, ručka

* timun, kormilo

* noštromo, prvi čovjek palube, vođa moranara

* neverin, iznenadna i kratkotrajna oluja na moru

* široko, vrsta južnog vjetra

* škura, drveni kapak na prozoru

* pitar, saksija za cvijeće

* škrinja, drveni sanduk sa poklopcem i katancem u kojem su se čuvale stvari

* „Odos oneiron“, „ Ulica snova“, poznata kompozija Manosa Hadžidakisa

* gingolati, ljuljati se

* pasara, ili iverak, vrsta morske ribe

* pajul, drvena obloga na dnu barke

* đardin, vrt

* kantun, ugao ulice

* abrumati, mamiti




Kategorije