Putovanja

Ksenija Matović: Ostrvo, pjesme Krita – κρητικα τραγουδια (1. deo)

MediaSfera

 

 

Ksenija Matović, pesnikinja, kolumnistkinja i novinarka iz Herceg Novog, koja je bezmalo godinu dana na stanicama našeg portala, stvarala po mnogo čemu neuobičajenu  kolumnu “Škurin”,  modre i bele storije malog primorskog mesta, sa kojima smo se, doslovce širom sveta,  srodili, smejali, plakali, prisećali se, voleli,tugovali, prepoznavali… ovoga puta čitaocima MediaSfere daruje  reportažu sa Krita.




Neobičnu, jer je reč o praktično pesmi u prozi, snažne deskripcije, podjednako zanimljivoj i onima koji se prvi put sreću sa magijom  ostrva, baš kao i onima koje je ostrvo odlučilo da prihvati.

 

 

Piše: Ksenija Matović

Foto: Ksenija Matović, Manos Solidakis, FB straniae Crete is in our heart

 

Hodoljubeći zemljom svojih dalekih predaka…
bez  namjere za pisanjem reportaže, nastala je pjesma, gotovo poema.
Oda.
O  dijelovima ostrva,koje sam za vrlo kratko vremena koje sam imala na
raspolaganju, uspjela da nazujem, skupa sa suncem, maslinama, vjetrom i
tišinama.
A kako se rađaju pjesme?
Poput ptica.
Isprva stidljivo, kljunom probijajući tanku opnu koja ih od svijeta
dijeli, a onda samo rašire krila.
Istovremeno nudeći grudi i vjetru i trnu.

Podgorica-Atina

Bijela i plava.

U moru crnom.

U vjetru crnom.

Krdo divljih koza, brstilo ljubačaste krpe zemlje.

Na svakoj elisi, ostrvo.

Na svakom valu, brod…

umoren burom.

Pirej

Pirej

Sjeverni vjetar je ubio ljeto.

Na dokovima Pireja, umiralo sporo….

u potpalubljima…

natopljenim kapcima putnika i posljednjim lastama zakovanim za nebo.

Danima.

Podno lukobrana,  sidrio  modrozelene zglobove jeseni.

Niko odavde neće isploviti živ.

Kružeći nad  bedemima, jarboli  ćutali u jatima

Rt Sunio, Posejdonov hram

Rt Sunio, Posejdonov hram

 Razjaren grmio.

Brisao obale…

čvorove*  i mora.

Prizemljio divlje pčele Patroklosa.

Zavukla šake u bijela rebra proročišta.

Pjevala plavo.

Iznad propileja se sudarala neba.

Od stakla.

Pila s ruke.

Kljujući  suve tragove stopala, dvije jarebice čuvale gorki  med ostrva.

Za stablo  krajputašice, vezala vatru…

i žutu smolu pinija.

Na horizontu,

crno jedro…

i pusto zapešće ostarjelog kralja

Povio vjetru leđa

Pirej – Iraklion

Umjesto lencuna*, s ponistara* zavijorili gavuni.

Zapljuštali  apsint, alge, psovke mornara, bitve, kormorani i murine.

Vezao grad u čvor.

Otpustio lukobrane.

Zaronio.

Disao kradom.

U mraku, ljeskala ostrva, puna zmija, mermera i limunova.

Daleki i crveni…. promicali arhipelazi.

Dvije su kobilice odijelile noć.

Nasukan na sprud..

podvezan palasturama, zrio mladi vinograd.

Čula je…

kako je

tukao bronzano,

pod pazuhom noseći stijene i spinakere.

 

Iraklion, fontana Morosini, Foto: Manos Solidakis, FB stranica Crete is in our heart

Iraklion

Uplovio nečujno, između dvije modrine.

Ispod grada.

Ispod glasa.

Palamar zore, poletio  visoko.

Nije vidjela ruke dječaka, koje su ga prihvatile….zajedno s galebima i bijelim noktima bure, zarivenim u ovratinke putnika.

Crna klupa, u  crveno praskozorje.

Šutnja je padala na lukobran Kulesa.

Nazupčen, rađao škrto sunce.

Putujući, između   mekih  mletačkih zidina,  lučnih  otvora-odmorišta za otežale snasti,  neuglednih  pročelja zgrada, Egeja kojeg su  brazdali  sjeverni vjetrovi  i kamenih plaža, tamnih od posejdonije, iza zatvorenih kapaka, purpurom  bodljikavih volaka, preslišavala  strme ulice minojskih gradova.

Zategla  kaiševe na sandali, da je ne odaju prije proročišta.

Na rukama unijela  mrtvorođeno jutro.

Položila kraj fontane Morosini.

Iz usta lavova,  oticala je tišina.

Kapala po stolovima, vlažnim od prekjučerašnje rose.

Punila gluve uši pasa, što stajali su na mrtvoj straži, kraj nješpule bez ploda.

Kaldrma je  pila đonove, mirise i rijetke automobile.

Jato rogača, prhnulo  preplašeno iznad mokrih krovova.

Ena metrio*.

Festos

 Festos

Kamena kolijevka neba, zibala vjetrove.

Prostirala se  u nedogled…čak tamo iza  kedrova.

Padala nevidljiva, do zaravni obrasle vinogradima.

Mirisala na koze i so.

Prostrani trgovi… nijema uzletišta.

Rasuti blokovi tišine.

Ćupovi, na čijem dnu pjevaju suša i nebo od borova.

Nije toliko bolio ledeni  hlad kuća bez krovova, koliko ćutanje  ptica, u čijim krilima su se zauvijek ugnijezdili zemljotresi.

Stepeništa koja ne vode…

Teški bedemi,  ulice široke  jedan udah i dva zaveslaja.

Okamenjene posude  nad mrtvim ognjištima.

Kameni putokazi i umorne ruke grnčara na bokovima istočnjaka.

Magaze u kojima  stanuju pijesak i vatra.

Ćutila, kako se kreću skrivene u krošnjama.

Iz ušiju  potekla krv.

Matala

Matala

Dugi prsti putnice, mirisali su na limun.

Umorni, mrvili pijesak, kojeg je bura nanosila po  sitnim ulicama, minijaturnim tavernama i još manjim, gusto zbijenim  suvenirnicima punim egzotičnih ukrasa i boja.

Sa terase kafane na osami…

uvala… bijela od krijesti valova… i jedna barka, oslonjena na rebro barbuna.

Dalje, na samom kraju duge pješčane plaže, do koje je dopirao tanki krak divljeg maslinjaka… košnica iz čijeg toplog i vlažnog mraka ne uzleću pčele.

Ove, puste pećine Matale, smještene na strmoj litici, koja se survava u Egejsko more, načinile su ruke neolita. Nešto kasnije,  služila je kao luka moćnog grada Festosa u doba  minojske civilizacije.

U vrijeme Rima, bila jedno od najvećih  utočišta za bijela jedra, a   zemljana okna, kako se u prvi mah činilo, košnice, tokom  1. i 2.vijeka nove ere, služile su kao grobnice. Jedna od pećina, nosila je naziv Brutospeliana, zbog legende, prema kojoj ju je uobičavao posjećivati rimski general Brut.

Drevne vojnike,  u danas malom ribarskom mjestu, su šezdesetih godina prošlog vijeka, zamijenila djeca cvijeća. Opirući se  sistemu, potražili su utočište upravo u ovim tijesnim špiljama.

Svake godine, tokom ljetnjih mjeseci, Matalu ožive pripadnici hipi pokreta iz cijelog svijeta, organizujući  festival „Today is life. Tomorrow never comes.“

Pa ipak, posmatrajući ovu pitomu obalu, u koju tonu stopala… Zamišljajući je lišenu svega, na šta se spustila ljudska ruka, od svih istina, najdraža  je ona o Zevsu i Evropi.

Toliko ju je volio, da se pretvorio u  snježno  bijelog bika, kako bi je zavevši, na svojim leđima nosio preko mora i  spustio baš ovdje,  na podatnu zemlju Matale.

Odatle je, postavši orao, odnio svoju dragu u Gortin, gdje ju je kraj jednog izvora, pod platanom za koji se vjeruje, da  njegovo  lišće nikada ne presvlači  zelenu boju, volio strasno.

Veče je padalo grimizno, na maslinasta  brda  ostrva.

Zakrivljen i tanak, poput rogova svetog bika, nad Psiloritijem se dizao mjesec.

Iraklion

Noć Irakliona

Svijen na željeznim leđima,

nudio ruke, pune gline, kostiju i mirte.

Na svakom rogu, cvjetao rogač i  bunar.

Srasle s pročeljima,

Ulice  plutale oker.

Mreškale od  mente i bosiljka.

Ispod košulje,  tamnije od ….

sakrio bodež, sa stihom na crnoj  dršci od jarčevog roga.

Zariven,

pjevao najljepše

Knosos

Knosos

Kopao pod sobom.

Nozdrvama, nazubljenim od vatre, zazivao jetre pune krvi.

U toplim hodnicima, pasao udove mladih Atinjana.

Igle čempresa, pridržavale jutro.

Oble padine, stropštavale  zebe.

Crnoglavke tukle muklo o nijema gledališta trgova.

Vukao mreže, pune narandži i arbuna.

Kraci hobotnice, svlačili sunca.

Narovi pucali iznutra.

Rađali minijaturne  crvene zore, na crvenim i crnim stubovima proročišta, bijelim rogovima bikova, prestolima i  kamenim posudama  zmija čuvarkuća.

U  grimiznoj sobi, mreškalo bijelo cvijeće, skupa s himerama.

Krovovi na koje se oslanjao lakat neba.

Ćupovi, valjali žitarice i mora.

Uronjena u kuću delfina,

prestala da diše.

Paunovi vrištali na pergolama.

Posmatrao

vedre oči dječaka.

Znao je,  da će padati dugo

Princ Ljiljana, Arheoški imuzej Irakliona

Arheološki muzej Irakliona

Hekatomb mora i vjetra

Pod nogama

kužila  sazviježđa i labrosi.

Zmijska boginja dojila prisoj.

U glinenim ćupovima, stasavali fetusi staraca,

ćilibar iz Smirne i teška tkanina Kiklada.

Ušima punim vode,

sricala slogove

Iraklion, Foto: Manos Solidakis, FB stranica Crete is in our heart

Rječnik romanizama

* Lencun, čaršav

* ponistra, prozor

* bitva, željezni ili kameni  stub za vezivanje brodova

* čvor, mjerna jedinica za brzinu vjetra

* ena metrio, srednje zaslađena (grčka kafa)

* borša, torba

* kurenat, morska struja

* “ Ela pare mou tin lipi”, “Dođi i odnesi moju tugu”, kompozicija Manosa Hadžidakisa

* šotovoće, ispod glasa

* jargol, ručka

* timun, kormilo

* noštromo, prvi čovjek palube, vođa moranara

* neverin, iznenadna i kratkotrajna oluja na moru

* široko, vrsta južnog vjetra

* škura, drveni kapak na prozoru

* pitar, saksija za cvijeće

* škrinja, drveni sanduk sa poklopcem i katancem u kojem su se čuvale stvari

* „Odos oneiron“, „ Ulica snova“, poznata kompozija Manosa Hadžidakisa

* gingolati, ljuljati se

* pasara, ili iverak, vrsta morske ribe

* pajul, drvena obloga na dnu barke

* đardin, vrt

* kantun, ugao ulice

* abrumati, mamiti

Kategorije