MediaSfera
Ksenija Matović, pesnikinja, kolumnistkinja i novinarka iz Herceg Novog, koja je bezmalo godinu dana na stanicama našeg portala, stvarala po mnogo čemu neuobičajenu kolumnu „Škurin”, modre i bele storije malog primorskog mesta, sa kojima smo se, doslovce širom sveta, srodili, smejali, plakali, prisećali se, voleli,tugovali, prepoznavali… ovoga puta čitaocima MediaSfere daruje reportažu sa Krita.
Neobičnu, jer je reč o praktično pesmi u prozi, snažne deskripcije, podjednako zanimljivoj i onima koji se prvi put sreću sa magijom ostrva, baš kao i onima koje je ostrvo odlučilo da prihvati.
Piše: Ksenija Matović
Foto: Ksenija Matović, Manos Solidakis, FB straniae Crete is in our heart
“ Hodoljubeći zemljom svojih dalekih predaka…
bez namjere za pisanjem reportaže, nastala je pjesma, gotovo poema.
Oda.
O dijelovima ostrva,koje sam za vrlo kratko vremena koje sam imala na
raspolaganju, uspjela da nazujem, skupa sa suncem, maslinama, vjetrom i
tišinama.
A kako se rađaju pjesme?
Poput ptica.
Isprva stidljivo, kljunom probijajući tanku opnu koja ih od svijeta
dijeli, a onda samo rašire krila.
Istovremeno nudeći grudi i vjetru i trnu.
Podgorica-Atina
Bijela i plava.
U moru crnom.
U vjetru crnom.
Krdo divljih koza, brstilo ljubačaste krpe zemlje.
Na svakoj elisi, ostrvo.
Na svakom valu, brod…
umoren burom.
Pirej
Sjeverni vjetar je ubio ljeto.
Na dokovima Pireja, umiralo sporo….
u potpalubljima…
natopljenim kapcima putnika i posljednjim lastama zakovanim za nebo.
Danima.
Podno lukobrana, sidrio modrozelene zglobove jeseni.
Niko odavde neće isploviti živ.
Kružeći nad bedemima, jarboli ćutali u jatima
Rt Sunio, Posejdonov hram
Razjaren grmio.
Brisao obale…
čvorove* i mora.
Prizemljio divlje pčele Patroklosa.
Zavukla šake u bijela rebra proročišta.
Pjevala plavo.
Iznad propileja se sudarala neba.
Od stakla.
Pila s ruke.
Kljujući suve tragove stopala, dvije jarebice čuvale gorki med ostrva.
Za stablo krajputašice, vezala vatru…
i žutu smolu pinija.
Na horizontu,
crno jedro…
i pusto zapešće ostarjelog kralja
Povio vjetru leđa
Pirej – Iraklion
Umjesto lencuna*, s ponistara* zavijorili gavuni.
Zapljuštali apsint, alge, psovke mornara, bitve, kormorani i murine.
Vezao grad u čvor.
Otpustio lukobrane.
Zaronio.
Disao kradom.
U mraku, ljeskala ostrva, puna zmija, mermera i limunova.
Daleki i crveni…. promicali arhipelazi.
Dvije su kobilice odijelile noć.
Nasukan na sprud..
podvezan palasturama, zrio mladi vinograd.
Čula je…
kako je
tukao bronzano,
pod pazuhom noseći stijene i spinakere.
Iraklion
Uplovio nečujno, između dvije modrine.
Ispod grada.
Ispod glasa.
Palamar zore, poletio visoko.
Nije vidjela ruke dječaka, koje su ga prihvatile….zajedno s galebima i bijelim noktima bure, zarivenim u ovratinke putnika.
Crna klupa, u crveno praskozorje.
Šutnja je padala na lukobran Kulesa.
Nazupčen, rađao škrto sunce.
Putujući, između mekih mletačkih zidina, lučnih otvora-odmorišta za otežale snasti, neuglednih pročelja zgrada, Egeja kojeg su brazdali sjeverni vjetrovi i kamenih plaža, tamnih od posejdonije, iza zatvorenih kapaka, purpurom bodljikavih volaka, preslišavala strme ulice minojskih gradova.
Zategla kaiševe na sandali, da je ne odaju prije proročišta.
Na rukama unijela mrtvorođeno jutro.
Položila kraj fontane Morosini.
Iz usta lavova, oticala je tišina.
Kapala po stolovima, vlažnim od prekjučerašnje rose.
Punila gluve uši pasa, što stajali su na mrtvoj straži, kraj nješpule bez ploda.
Kaldrma je pila đonove, mirise i rijetke automobile.
Jato rogača, prhnulo preplašeno iznad mokrih krovova.
Ena metrio*.
Festos
Kamena kolijevka neba, zibala vjetrove.
Prostirala se u nedogled…čak tamo iza kedrova.
Padala nevidljiva, do zaravni obrasle vinogradima.
Mirisala na koze i so.
Prostrani trgovi… nijema uzletišta.
Rasuti blokovi tišine.
Ćupovi, na čijem dnu pjevaju suša i nebo od borova.
Nije toliko bolio ledeni hlad kuća bez krovova, koliko ćutanje ptica, u čijim krilima su se zauvijek ugnijezdili zemljotresi.
Stepeništa koja ne vode…
Teški bedemi, ulice široke jedan udah i dva zaveslaja.
Okamenjene posude nad mrtvim ognjištima.
Kameni putokazi i umorne ruke grnčara na bokovima istočnjaka.
Magaze u kojima stanuju pijesak i vatra.
Ćutila, kako se kreću skrivene u krošnjama.
Iz ušiju potekla krv.
Matala
Dugi prsti putnice, mirisali su na limun.
Umorni, mrvili pijesak, kojeg je bura nanosila po sitnim ulicama, minijaturnim tavernama i još manjim, gusto zbijenim suvenirnicima punim egzotičnih ukrasa i boja.
Sa terase kafane na osami…
uvala… bijela od krijesti valova… i jedna barka, oslonjena na rebro barbuna.
Dalje, na samom kraju duge pješčane plaže, do koje je dopirao tanki krak divljeg maslinjaka… košnica iz čijeg toplog i vlažnog mraka ne uzleću pčele.
Ove, puste pećine Matale, smještene na strmoj litici, koja se survava u Egejsko more, načinile su ruke neolita. Nešto kasnije, služila je kao luka moćnog grada Festosa u doba minojske civilizacije.
U vrijeme Rima, bila jedno od najvećih utočišta za bijela jedra, a zemljana okna, kako se u prvi mah činilo, košnice, tokom 1. i 2.vijeka nove ere, služile su kao grobnice. Jedna od pećina, nosila je naziv Brutospeliana, zbog legende, prema kojoj ju je uobičavao posjećivati rimski general Brut.
Drevne vojnike, u danas malom ribarskom mjestu, su šezdesetih godina prošlog vijeka, zamijenila djeca cvijeća. Opirući se sistemu, potražili su utočište upravo u ovim tijesnim špiljama.
Svake godine, tokom ljetnjih mjeseci, Matalu ožive pripadnici hipi pokreta iz cijelog svijeta, organizujući festival „Today is life. Tomorrow never comes.“
Pa ipak, posmatrajući ovu pitomu obalu, u koju tonu stopala… Zamišljajući je lišenu svega, na šta se spustila ljudska ruka, od svih istina, najdraža je ona o Zevsu i Evropi.
Toliko ju je volio, da se pretvorio u snježno bijelog bika, kako bi je zavevši, na svojim leđima nosio preko mora i spustio baš ovdje, na podatnu zemlju Matale.
Odatle je, postavši orao, odnio svoju dragu u Gortin, gdje ju je kraj jednog izvora, pod platanom za koji se vjeruje, da njegovo lišće nikada ne presvlači zelenu boju, volio strasno.
Veče je padalo grimizno, na maslinasta brda ostrva.
Zakrivljen i tanak, poput rogova svetog bika, nad Psiloritijem se dizao mjesec.
Noć Irakliona
Svijen na željeznim leđima,
nudio ruke, pune gline, kostiju i mirte.
Na svakom rogu, cvjetao rogač i bunar.
Srasle s pročeljima,
Ulice plutale oker.
Mreškale od mente i bosiljka.
Ispod košulje, tamnije od ….
sakrio bodež, sa stihom na crnoj dršci od jarčevog roga.
Zariven,
pjevao najljepše
Knosos
Kopao pod sobom.
Nozdrvama, nazubljenim od vatre, zazivao jetre pune krvi.
U toplim hodnicima, pasao udove mladih Atinjana.
Igle čempresa, pridržavale jutro.
Oble padine, stropštavale zebe.
Crnoglavke tukle muklo o nijema gledališta trgova.
Vukao mreže, pune narandži i arbuna.
Kraci hobotnice, svlačili sunca.
Narovi pucali iznutra.
Rađali minijaturne crvene zore, na crvenim i crnim stubovima proročišta, bijelim rogovima bikova, prestolima i kamenim posudama zmija čuvarkuća.
U grimiznoj sobi, mreškalo bijelo cvijeće, skupa s himerama.
Krovovi na koje se oslanjao lakat neba.
Ćupovi, valjali žitarice i mora.
Uronjena u kuću delfina,
prestala da diše.
Paunovi vrištali na pergolama.
Posmatrao
vedre oči dječaka.
Znao je, da će padati dugo
Arheološki muzej Irakliona
Hekatomb mora i vjetra
Pod nogama
kužila sazviježđa i labrosi.
Zmijska boginja dojila prisoj.
U glinenim ćupovima, stasavali fetusi staraca,
ćilibar iz Smirne i teška tkanina Kiklada.
Ušima punim vode,
sricala slogove
Rječnik romanizama
* Lencun, čaršav
* ponistra, prozor
* bitva, željezni ili kameni stub za vezivanje brodova
* čvor, mjerna jedinica za brzinu vjetra
* ena metrio, srednje zaslađena (grčka kafa)
* borša, torba
* kurenat, morska struja
* “ Ela pare mou tin lipi”, “Dođi i odnesi moju tugu”, kompozicija Manosa Hadžidakisa
* šotovoće, ispod glasa
* jargol, ručka
* timun, kormilo
* noštromo, prvi čovjek palube, vođa moranara
* neverin, iznenadna i kratkotrajna oluja na moru
* široko, vrsta južnog vjetra
* škura, drveni kapak na prozoru
* pitar, saksija za cvijeće
* škrinja, drveni sanduk sa poklopcem i katancem u kojem su se čuvale stvari
* „Odos oneiron“, „ Ulica snova“, poznata kompozija Manosa Hadžidakisa
* gingolati, ljuljati se
* pasara, ili iverak, vrsta morske ribe
* pajul, drvena obloga na dnu barke
* đardin, vrt
* kantun, ugao ulice
* abrumati, mamiti
Dodaj komentar