MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Bez sumnje, najlepša vest koju sam ove sedmice pročitala je ona o odluci najpre Požege a potom i Novog Sada i Subotice, da se odreknu gradskog prihoda od novogodišnjeg dočeka u korist medicinskih ustanova i obolelih kojima je potrebna novčana pomoć. „Izgleda da je Srbiju zahvtila epidemija humanosti kakvu odavno nismo videli i jedva čekamo da vidimo koga će uhvatiti sledećeg“, prokomentarisao je portal Noizz. Ipak, iako me je ova vest obradovala nakon što me već dugo vesti iz naše zemlje i regiona uglavnom žaloste, neću pisati o njoj iz dva razloga: kao ptvo, zato što je o ovim humanitarnim akcijama već pisano i, kao drugo, zato što ovaj čin dobrote neće uništiti zlo čije posledice donekle ublažava. Ljudi će se i dalje razboljevati listom, jer preventive nema a životna sredina je zagađena; i dalje će lečenja biti preskupa za one koji nemaju ni za hranu, a takvih je sve više. Ne, ja bih da pišem o jednom tihom pobedniku koji je pobedio nepobedivo.
Drvo postaje bonsai tako što se mladica koja je iznikla u saksiji oreže na specifičan način, ojača žicom koja omogućuje da deblo raste uvijeno, odseče joj se jedna trećina korena, pa se presadi u plitku posudu za bonsai koja se efikasno drenira. Malo drveće zahvaljujući brižnoj i veštoj nezi baštovana dobija snagu koju je seme namenilo velikoj biljci; postaje dugovečno i otporno.
Da bi se ovo što sam u nekoliko reči brzo opisala ostvarilo, potrebne su godine sporog učenja. Radi se o znanju koje se prenosi s kolena na koleno i zato u Japanu postoje porodice koje su već vekovima posvećenje isključivo gajenju bonsai drveća, kao što je porodica Jamaki iz Hirošime. Njihova bašta, tj. zatvorena odgajivačnica bonsaija bila je manje od 3km udaljena od mesta na kome je 1945. godine eksplodirala atomska bomba. Oko 140,000 ljudi iz Hirošime i okoline poginulo je od eksplozije, a broj onih kod kojih su se manifestovale posledice, ne zna se.
Malo drveće, međutim, svojom koncentrovanom snagom se suprotstavilo eksploziji i ostalo zdravo. Nema sumnje da je značajnu zaslugu za potonji (zdrav) život hirošimskih bonsaija imala neumorna nega porodice Jamaki ali – šta je baštovane zaštitilo od radijacije? Da li je zaista bilo dovoljno to što su se u trenutku eksplozije nalazili u kući na kojoj su vrata i prozori bili zatvoreni, ili je možda značajnije to što su bili okruženi svojim malim, snažnim miljenicima? Drveće leči, to se danas dobro zna. Čak su i specijalnim aparatima snimljena strujanja njihovog bio-polja. A malo telo bonsaia ima na raspolaganju energiju namenjenu velikom deblu.
Kada je početkom 70-ih godina 20. v. postalo jasno da je Japan jedan od glavnih aktera svetske ekonomske i političke scene, Nacionalni arboretum u Vašingtonu je obogaćen Muzejom bonsaija. Masaru Jamaki, kao jedan od tada najpoštovanijih bonsai majstora, u znak podrške dobrim odnosima između Amerike i Japana, 1976. godine je muzeju poklonio minijaturno drvo belog bora, posađeno još 1625. godine. Biljka stara 350 godina dobila je u postavci muzeja dostojanstveno mesto primereno svojim godinama. Drvce nije bilo propraćeno nikakvom biografijom, ali niko je nije ni očekivao – starost i lepota malog bora su bili pokazatelji njegove vrednosti.
Tek 2001. godine, unuk darodavca je, prilikom svoje posete Muzeju bonsaija, obelodanio razlog zbog koga je njegov deda u Vašington poslao baš ovo drvo. Sada već skoro četristoletni mali beli bor je preživeli svedok atomskog bombardovanja. Neuništeno, neumoreno, lepo drvce dominira arboretumom puno života, usred Vašingtona – grada u kome je doneta odluka koja je trebalo da ga ubije. Ja bih rekla da stoji prkosno, čak mi deluje i nasmešeno.
Kulturu ne stvara jedan tren, već se gradi vekovima, pa je ne može ni uništiti jedan tren, već će živeti vekovima. A život… Pa, nije čovek izmislio život i ne može znati sve njegove tajne. Čovek možda može da uništi drugog čoveka, možda bahatost može privremeno da utiša glas mudrosti ali život – kao što već rekoh, nije čovek tvorac života, pa ne može biti ni njegov uništitelj.
Dodaj komentar