MediaSfera
Piše: Boris Marković
Ratimir Martinović, redovni profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, diplomirao je svirajući za jedno veče Bahove Goldberg varijacije, Betovenovu Hamerklavir sonatu, Šopenove Četiri balade i Prokofjevljevu Tokatu, a magistrirao s resitalom Bahovih kompozicija, 2002. godine. Kao koncertni pijanista, natupio je na više od sedam stotina resitala, kamernih koncerata i koncerata s orkestrom u većini evropskih zemalja, Rusiji, SAD-u, Meksiku, Kanadi, Argentini, Japanu, Kini i Tajlandu, kako u prestižnim svetskim salama tako i na poznatim festivalima. Osnivač je Međunarodnog festivala KotorArt koji je poslednjih godina privukao najveća imena svetske muzike scene. Ratimir Martinović se poslednjih godina posvetio izučavanju klavirskog opusa Vasilija Mokranjca, koji je nedavno snimio za podružnicu Izdavačke kuće „Naxos“.
Ako je pijanista i profesor Dušan Trbojević bio promoter Mokranjčevog klavirskog opusa prethodnih decenija, kao kompozitorov savremenik, onda je to u ovom trenutku svakako pijanista i univerzitetski profesor Ratimir Martinović, koji je pre dve godine publici predstavio celokupan Mokranjčev klavirski opus. Kao jedan od najzačajanijih autora srpske muzike 20. veka, Mokranjac je svoj poetski jezik utkao kroz dva, njemu važna stvaralačka područja – orkestarsku i klavirsku muziku.
Stvaralaštvo Vasilija Mokranjca je u žižu srpske muzičke javnosti (ponovo) došlo zahvaljujući Vašoj zainteresovanosti za opus ovog autora. Kada ste se prvi put upoznali s nekom Mokranjčevom kompozicijom i da li je to bio povod da se kasnije sistematično posvetite njegovim delima?
-Interesovanje za klavirski opus Vasilija Mokranjca „tinja“ svih ovih godina. Moj prvi susret sa Mokranjčevim stvaralaštvom bio je pre tri decenije, kada mi je prof. Duško Trbojević, ilustrujući zvučanja zvona u jednom sasvim drugom djelu, odsvirao nekoliko taktova Mokranjčevih Odjeka. Od tada je Mokranjčev zvučni svijet, makar kroz Odjeke, postao i dio mene, ali prošlo je previše vremena dok mu se na pravi način nisam posvetio.
Kada je reč o klavirskoj muzici, Mokranjčevi Odjeci su delo koje je zauzelo primat na muzičkoj sceni. Prema Vašem sudu, da li postoje još neka dela koja bi se na tom muzičko-poetskom nivou približila Odjecima?
-Mislim da Odjeci predstavljaju vrhunac klavirskog stvaralaštva na ovim prostorima. Nekoliko svjetova je Mokranjac u njima spojio. Prije svega, radi se o najvišem stupnju originalnosti, autentičnosti i inspiracije. Ni jedna nota, niti pauza tu nije višak. To je djelo, poput drugih njegovih poznih kompozicija, rastrgnuto ekstremnim zvučanjima, emocijama, doživljajima i idejama. Iako je formi svita, ovo djelo je prava tonska poema, u kojoj je sve podređeno poetskom izrazu klavira o bivstvu, o čovjeku, svijetu, o Bogu, o pripadnosti i korijenima, o nemiru, slutnjama, destrukciji i spokoju, vjeri i harmoniji svijeta. Sukob svijetova desio se u tom tihom čovjeku i on je dio toga pretočio u zvuk, tj. notni zapis. Taj sukob doživljavamo upravo danas, u čemu je jedna od „tajni“ uspjeha djela. Odjeci pričaju našu, moju, Vašu priču o traženju mira u ovom uzburkanom, prijetećem i nenormalnom svijetu paralelnih stvarnosti i izvrnutih vrijednosti.
Koje biste Mokranjčeve klavirske minijature, među kojima su etide, fragmenti, preludijumi, igre, izvojili kao najkompleksnije u izvođačkom smislu? Koliko je upravo taj mali „muzički prostor“ izazov za izvođača, u odnosu na neku sonatu i slično?
-Na svom repertoaru zaista imam veoma kompleksna djela poput Betovenove Sonate „Hamerklavir“ ili Bahovih Godberg varijacija, i napori mi nisu strani. Ipak, Mokranjčev stil pisanja predstavljao je izazov posebne vrste i vjerujem da u tome leži jedan od razloga što je dio njegovog opusa tavorio. Prosto je izuzetno fizički, emotivno, intelektualno zahtjevan, pa onda još i intenzivan, napet i složen. Nikada zbog same tehnologije ili želje da se sakrije nedostatak ideje, već upravo obrnuto – uvijek zbog nje. Već su etide, koje je komponovao još kao mlad, izuzetno zahtjevne. Pored čisto tehničkih izazova, tu je vanredno bogata polifonija, nekoliko različitih tonskih planova na kojima se dešava radnja djela, kao kakvo preplitanje svesnog i podsvesnog, želja, htjenja i akcija. Sve je to isprepleteno u tkivo etida. Kasniji opusi takođe ubrajaju izuzetno zahtjevne stavove ili komade i oni se razaznaju i po ritmičkoj i harmonskoj razuđenosti i bogatstvu. Takođe, muzički jezik poznih djela podrazumijeva građenje i detoniranje zvučnih sfera koje sam spomenuo ranije, ali u nekom mehaničkom smislu, koji muzički plan nikako ne tretira kao sekundarni – rekao bih da su etide, kao set njegovih kompozicija, najkompleksnije.
Prošle godine publika je imala priliku da se upozna s Mokranjčevim klavirskim delima kroz Vaš dvosatni resital. Vrhuncem tih resitala može se smatrati kompak-disk koji ste snimili, a koji će uskoro ugledati svetlost dana. Da li je reč o studijskim ili koncertnim snimcima, ili njihovoj kombinaciji?
-Riječ je o studijskim snimcima napravljenim u dvorani Kolarčeve zadužbine. Za snimanje i postprodukciju bila je zadužena izuzetna i posvećena Ana Marija Srejić, a dupli kompakt-disk je početkom novembra izdala Grad Piano Production, dio kuće Naxos, koji se bavi isključivo klavirskom muzikom. U pitanju je cjelokupan opus Vasilija Mokranjca, kako sam ga doživio u tom trenutku. Već danas bih nešto toga sasvim drugačije uradio i to je jedan od razloga zbog kojih ne volim snimke. Ali moj doživljaj u ovom slučaju nije bitan. Mislim da je važno da se i van ovih prostora glasnije čuje za njegov opus i ja to vidim kao glavnu misiju i svrhu ovog CD-a.
Ove godine ste pripremili jedno koncertantno delo Vasilija Mokranjca. Zašto ste se, s tim u vezi, odlučili za saradnju sa Simfonijskim orkestrom Radio-televiziije Srbije?
-U pitanju je Mokranjčevo posljednje veliko djelo – Poema za klavir i orkestar. Ovo svakako ne spada u red koncertnantnih djela koja služe iskazivanju bravura soliste; klavir je tu često ravnopravan pa i podređen orkestru s kojim kreira zvučnu sliku, nalik onoj iz Odjeka ili Intima. Ove godine pamtimo 35 godina smrti Vasilija Mokranjca i orkestar RTS-a, s dirigentom Bojanom Suđićem je riješio da koncertom s njegovim djelima to i zvučno obilježi. Uz Poemu, na programu se našla i Svečana uvertira i Peta simfonija Vasilija Mokranjca.
Nakon osnivanja Fondacije Vasilije Mokranjac, javnost je imala priliku da se upozna s članovima upravnog odbora, kao i s ciljem delovanja Fondacije. Šta je ono na čemu će Fondacija raditi u narednom periodu?
-Upravni odbor čine doajeni iz svijeta muzike koji su na ovaj ili onaj način povezani sa stvaralačkom ili pedagoškom ličnošću Vasilija Mokranjca. Prošle godine smo, uz digitalizaciju kompletnog klavirskog opusa, realizovali prvi Vasilije Mokranjac fest za koji planiramo da bude bijenalni. Ove godine, povodom 35 godina od kompozitorove smrti, pripremamo četiri događaja za posljednja tri mjeseca godine, s autorovom simfonijskom, kamernom i klavirskom muzikom. Osnovni cilj Fondacije jeste prikupljanje, očuvanje i promocija muzičkog opusa i umjetničke ličnosti kompozitora. Planovi fondacije su ambiciozni i podrazumijevaju prikupljanje, objedinjavanje i publikovanje notne građe, izradu elektronske baze podataka kompozitorovog opusa, podsticanje javnih izvođenja, izdavačkih aktivnosti, naučnih i publicističkih radova, tekstova i emisija o Vasiliju Mokranjcu, kao i obnovu kompozitorske i uspostavljanje pijanističke i pedagoške nagrade „Vasilije Mokranjac“.
Da li Fondacija ima u planu predstavljanje Mokranjčevog stvaralaštva i van granica Srbije?
-Ono što je naš primarni interes kada je inostranstvo u pitanju jeste pronalaženje relevantnog izdavača, kao i povezivanje s istaknutim solistima i dirigentima kroz čiji bi interes i angažman, Mokranjčeva djela došla do šireg međunarodnog auditorijuma. Čvrsto vjerujem da će se to i ostvariti u susret stogodišnjici rođenja, 2023. godine, a ohrabrenje dolazi i od naših učinaka za kratko vrijeme od osnivanja Fondacije.
Dodaj komentar