MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević-Jočić
Foto: privatna arhiva
Policijski inspektor, muzičar i pisac, ili „tri u jedan”, kako Sašu Edija Đorđevića mnogi opisuju, kaže da nije mogao ni pretpostaviti da će se baviti svim aktivnostima koje su sada nerazdvojan dio njegovog života. „Darovan sam talentom, moje je da vredno radim i ostavim što više lepih tragova za sobom“.
Saša Edi Đorđević u rodnom Smederevu poznat je kao policijski inspektor jer je više od dve decenije zaposlen u tamošnjoj policijskoj upravi. Od 2005. godine uporedo je gradio i muzičku, kao pevač, basista, tekstopisac i kompozitor autorskog rok benda Patrias (Otadžbina) koji za sobom ima dva albuma: Put (Miner Records, 2014) i Imperator (One Records, 2018) i brojne nastupe u Srbiji i inostranstvu. Pre četiri godine, kao da mu policijska i muzička karijera nisu dovoljne, otisnu se i u književne vode, a po svemu sudeći, književnost je ono što ga je definitivno učinilo poznatim u Srbiji.
Njegov književni prvenac Janičar, koji je 2016. izdao „Evro buk”, neverovatnom brzinom je našao put do čitalaca i omogućio mu je da njegova popularnost izađe je iz okvira Smedereva, a njega pozicionira kao tiražnog i ozbiljno pisca. Usledili su Ustanik (2017) i Četnik (2018), a nedavno se u knjižarama pojavio njegov četvrti roman Doktor.
Doktor je dinamična priča koja čitaoca vodi u svojevrstan književni bioskop, i u njegovoj tami baca svetlo na neke mračne strane savremene Srbije. U recenziji čitamo: „Početak je devedesetih u Srbiji, početak tragičnog kraja jedne zemlje i jednog doba. Dinamična priča koja čitaoca vodi u svojevrstan književni bioskop, i u njegovoj tami baca svetlo na neke mračne strane savremene Srbije”.
O kojoj stvarnosti je reč: istorijskoj ili literarnoj?
-Nažalost, radi se o životnoj stvarnosti, o pojavama koje se svakodnevno dešavaju oko nas i utiču na ljudske sudbine. Ružna strana života je uvek tu i pokazuje svoje najstrašnije lice, o čemu svedoče medijski izveštaji, koji su svima dostupni.
Koliko ste Vi, Vaše lično iskustvo, život utkani u ovu knjigu? Da li je “Doktor” sagledavanje naše stvarnosti iz ugla kriminalistickog inspektora?
–Pisac uvek ugradi deo sebe u svoje delo, a ja sam se ovde u tom smislu ograničio samo na dešavanja s kraja prošlog veka. Roman nema dodirnih tačaka sa slučajevima na kojima sam radio i ima više uglova posmatranja, ne samo policijski. Iskustvo mi je pomoglo da se lakše snađem u novom žanru, da što vernije prikažem osobe i događaje. Neki likovi imaju imena i profesije kao u stvarnom životu, ali to je samo moja posveta dragim ljudima.
“Doktor” je pisan poput scenarija za triler. Koje sastojke mora da ima dobar policijski triler?
–Tako je, a rekao bih da su i prethodni moji romani nalik na filmski scenario. Nema tajne, stvari su jednostavne: “Doktor” je nalik na istinitu priču, za takve knjige je potrebno da radnja bude dinamična, a likovi, njihovi postupci i dijalozi realni. Čitaoci nisu naivni, osetiće preuveličavanje i neće verovati piscu.
Pišete i o dešavanjima devedesetih godina. Da li ste imali ličnu distancu prema tom vremenu i događajima? Koliko su Vam svedočenja Vaših kolega pomogla u pisanju?
–To su bila teška, prelomna vremena. Društvo u kojem smo mi, deca SFRJ, odrastali se srušilo. Zbog toga nisam imao distancu prema ondašnjim događajima, već sam ih opisao onako kako sam ih doživeo, najpre kao student a zatim i kao pripadnik oružanih snaga naše zemlje. Imao sam i pomoć kolega, naročito u nekim detaljima koji se spolja teško ili nikako ne vide.
Da li, u vašem slučaju, policajac pomaže ili odmaže piscu, i obratno?
–Iskustvo stečeno tokom decenija provedenih u policiji je neprocenjivo, mnogo mi znači tokom pisanja. Ne znam da li bih na bilo koji drugi način mogao da steknem znanje koje imam o ljudima. Što se tiče drugog dela pitanja, policajac je već pri kraju karijere, tako da pisac ne može nešto mnogo da mu pomogne.
“Doktor” je bio deo kampanje Vaše izdavačke kuće “Čitaj da budeš najači”, posvećenoj borbi protiv nasilja. Da li se o ovom problemu dovoljno govori? Ko su nasilnici, a ko žrtve?
-Veoma sam ponosan na ovu kampanju, kojom je izdavačka kuća “Evro Book” ponovo pokazala da je društveno odgovorna kompanija. Učešće u njoj su uzele hrabre, samosvesne i uspešne žene iz raznih oblasti. Učestvovale su i moja ćerka, Sara, i moja partnerka, Jovana Atanacković, njihove fotografije su deo priče, a Jovana je radila i specijalnu šminku. Imali smo tribinu na sajmu knjiga i solidnu medijsku pažnju, mislim da smo uradili dobar posao. O nasilju se govori više nego ikada pre, ali rezultati borbe protiv njega i dalje nisu dovoljno dobri. Žrtve su oni slabi, nezaštićeni, ucenjeni na razne načine. Nasilnici su oni jaki, sebični, oholi, oni koji misle da imaju pravo na tuđ život.
Kako pisac, a kako kriminalistički inspektor vidi našu stvarnost? Da li je nasilje u porastu?
-Nasilja je uvek bilo, ono je sastavni deo čovekove animalne strane i za to postoje određeni razumljivi razlozi. Nažalost, rekao bih da se ljudi njime služe mnogo više i bezobzirnije nego što može da se prihvati i pravda urođenošću. Možda ono nije u porastu, ali su razni materijali o njemu dostupniji javnosti, pa je nekako prisutnije u našoj svakodnevnici. Iz bilo kog ugla, posmatram problem na isti način: kao društvo i pojedinci, dužni smo da zaštitimo slabije. Tu ne sme biti nikakvog kompromisa.
Kada i kako ste počeli da pišete? Šta je bio prelomni momenat za pisanje u vašem slučaju?
–Planirao sam to odavno i trebalo je da neki roman kao “Doktor” bude prvi. Onda sam video da neke zemlje prikazuju istoriju koja se tiče i Srba na način koji mi se nije svideo, pa sam napisao “Janičara”. Posle njega je sve bilo lakše, otvorila su mi se mnoga vrata.
Pored kriminalistike i pisanja, muzika je, može se reći, Vaše treće zanimanje? Koja profesija više trpi i kako uspevate da budete jednako uspešni u sve tri oblasti?
-Muzika traži mnogo energije i vremena, ali je ipak hobi u mom slučaju. Nekako uspevam da sve organizujem, za sada ništa ne trpi, sve ide kako treba. Darovan sam talentom, moje je da vredno radim i ostavim što više lepih tragova za sobom.
Kako vidite našu muzičku scenu? Muzika kojom se Vi bavite je specifična…
-U neka prošla vremena, muzika je ozbiljnije shvatana, generacijama je uticala na odrastanje i vaspitanje ljudi. Danas je mnogo više zabava i čini mi se da je to nepovratan proces. Moj bend radi po starim rok standardima, angažovano, sa stavom. Sviramo čvrsto i to nije za najširu publiku i svačije uši, ali polako nalazimo svoje mesto.
Pišete i tekstove za svoj hevi metal bend Patrias. Gde pronalazite nadahnuće za stvaranje?
-Ti tekstovi su moja prva objavljena dela i na njih sam veoma ponosan. Govore o životu, ljubavi, religiji, istoriji, politici… Inspiracija je svuda oko nas, samo je treba preneti u reči.
Zanimljivo je da ste počeli karijeru i u sedmoj umetnosti?
–Da, a zanimljivo je i kako je do toga došlo, jer su putevi sudbine zaista čudni. Muzika me je odavno povezala sa prijateljem koji je sada i izdavač našeg drugog albuma. Do njega su stigle i moje knjige, on me je povezao sa svojim prijateljem koji je pisao poeziju, a pre dve godine počeo da radi i na snimanjima filmova, serija i spotova. Dobio sam poziv da se priključim ekipi i do sada sam učestvovao u dvadesetak domaćih i stranih projekata. Glumu sam oduvek voleo i rekao bih da se dobro snalazim.
Dodaj komentar