Kolumne Lepa strana sveta

Milica Cincar-Popović: Lepa strana sveta

MediaSfera

 

Piše: Milica Cincar-Popović

 

 

Ima sad možda već i deset godina, kako sam na platformi „Fejsbuk“otvorila nalog pod imenom Lepa Strana Sveta, sa velikim početnim slovom svake reči, kao da je lično ime. Bila sam povredila nogu i nisam mogla nigde iz kuće, a i bolelo je.




Morala sam da se zanimam nečim da prekratim vreme, i to nečim prijatnim, da ne bih obraćala pažnju na bolove. Tako mi je, eto, došla na um ideja da tražim, beležim, izdvajam vesti, i strane i domaće, one koje svedoče o lepoti ovog sveta, o lepoti života, te da ih postavim na zid Lepe Strane Sveta. Sve oblasti su bile u igri, jedini uslov je bio da vest bude aktuelna, jer sam htela da pokažem lepotu ovog života ovde i sada, a ne onog u sećanjima.

Ružno se lako primećuje. Smeta. Ne može se zanemariti, sem begom u shizofreniju. Lako se i definiše – ružno je nešto što je odbojno, estetski neprijatno. Oko definisanja lepog se, međutim, trude silne reči i ideje od početka civilizacije pa do danas. Kada bi lepo bilo nešto što je samo suprotno od ružnog, privlačno ili prijano, bilo bi lako. Međutim, hoće li nas nešto privući, ili nam goditi, zavisi od našeg ukusa i ne mora uopšte biti lepo, a ukusi su razni.

Iako je priroda lepog najkontroverznija tema i čovečanstvo nema preciznu, sveobuhvanu i univerzalnu definiciju lepog, ono se ipak jasno prepoznaje. Lepota je plemenita i ne dokazuje se logikom, već se doživljava. Za pisce tekstova „Filokalija“, lepota je emanacija Boga. Za mene, svakodnevna lepota je smisao ppostojanja i mera svih stvari. Jednostavno je – ono što je u skladu, u harmoniji sa prirodom i čovekom, ono što doprinosi rađanju, razvoju i saglasju, za mene je lepo. Ono što se ostvaruje uništavanjem drugog, na svim nivoima – počev od previsokih štikli koje uništavaju udobnost, preko građevinskih projekata koji uništavaju prirodu, pa do ratova u kojima pobeđuje onaj koji je više i nepopravljivije uništavao – to je ružno.

Zamislite sad život bez lepote. Zamilite da svakodnevno ružnim ulicama sa ružnim zgradama, prolazite do svog ružno nameštenog stana, gde u nekoj ružnoj garderobi  jedete bezukusni, ružni obrok, gledajući pri tom vesti o ružnim događajima i ružnim ljudima. Strašno. Zar bi iko u takvim uslovima mogao da ostane normalan duže od 2-3 dana? A opet, ta slika ne deluje sasvim nepoznato, zar ne? Ko će svakodnevno da sprema đakonije, važno je utoliti glad ili, u malo boljem slučaju, strpati u sebe neophodne nutricijente. I ko će da se doteruje kod kuće, kad je trenerka najudobnija, a one kineske, bezoblične, su najjeftinije. O uklapanju boja da i ne govorimo. Osim toga, ko još angažuje arhitektu da mu projektuje enterijer? Ma, bacanje para, valjda ja znam šta mi treba! Što se tiče televizije i tablloida, zna se od čega žive – od toga što u meni izazivaju intenzivne emocije kojih sam gladna, jer mi je život monoton, nezanimljiv i besperspektivan. A šta može biti intenzivnije od straha i mržnje? Sa dodatkom svega što može da mi posluži kao materijal za tračaranje, a da ne moram da uključim mozak. Tako zadržavam svoj socijalni život bez potrebe da upotrebim inteligenciju koja mi je davno iščilela ili, taman posla, osećanja koja sam prerasla, jer sam sad ozbiljna žena.

Tada, pre nekih desetak godina, kada sam otvoorila nalog „Lepa Strana Sveta“, ova slika mi je delovala kao prilično veran opis prosečnog života u mojoj zemlji –ma, u svim zemljama koje su nekad bile moja zemlja. Sada je to još i više. U tim pljuskovima i poplavama ružnog, kako videti išta dalje od svog nosa? Svedočanstvo lepote koja je aktuelna je kao svetiljka u sumrak. Zajedno, i lepo i ružno, ono što ljudi širom planete danas čine, i ono kroz šta planeta prolazi, jeste stvarna slika sveta u kome živimo. Ružno ne moram ja da prenosim, kad se tolike televizije i tabloidi utrkuju ko će pre i ko će više. Ali lepo – da, itekako treba širiti lepotu i svedočanstva o njoj. Jer ona postoji sada, danas, u aktuelnom trenutku – postoje nove veličanstvene ideje koje se rađaju, projekti koji se ostvaruju i ko ih ne vidi, slep je kod očiju i tupav uz sve svoje obrazovanje. A uz to i depresivan.

Pre nekoliko godina, „Fejsbuk“ je dokonao da „Lepa Strana Sveta“ nije lično ime, pa je od mene zahtevano da preimenujem nalog kako ne bi bio ukinut, ili da napravim stranu koja će se zvati „Lepa strana sveta“, ili da učinim i jedno i drugo. Opredelila sam se za on prvo. To je sad nalog Milica Cincar Popović, ali mnogo mi je bio draži dok je bio anoniman. Sada ga ređe otvaram i na njemu objavljujem postove, mada je koncept i dalje isti. Ako već moraju biti pod mojim imenom, onda vesti o lepom jednom nedeljno mogu da podeim s vama i ovde, a ne samo na „Fejsbuku“.

Kao što rekoh, sve oblasti su u igri, jedini uslov je da vest bude aktuelna, jer želim da ukažem na lepotu ovog žiivota ovde i sada, a ne onog u sećanjima. I, da bi bilo sasvim jasno kako u „lepo“ ne spadaju samo cveće, mačići i haljine, moj prvi tekst biće o tome kako je obrazovanje na jednom od najeminentnijih univerziteta sveta postalo dostupno svim, ali baš svim ljudima širom sveta.

Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .