Duhovnost

KO JE NAPISAO „ZAVJEŠTANјA STEFANA NEMANјE“?

MediaSfera

 

Zavještanja Stefana Nemanje nije napisao Nemanja. To je savremeno književno delo čiji je autor pisac Mile Medić.

 

Autor: Jerej Aleksandar Bojović, paroh studenički
Objavlјeno u novinama Pravoslavlјe br. 1173 (str. 18, 19) i br. 1174 (str. 11–13) od 1. i 15. februara 2016. godine.

Foto: Wikipedia

 

 

Književno delo Zavještanja Stefana Nemanje steklo je veliku popularnost, a zahvalјujući njima i njihov pisac. Čitajući ga, mnogi nisu bili sigurni da li se sreću sa istinskim Nemanjinim rečima ili sa savremenim delom. U jednom tekstu o Medićevoj knjizi R. Milić, hvaleći darovitost pomenutog autora piše: „Napisao je knjigu tako da su riječi koje u njoj izgovara Stefan Nemanja masovno prihvaćene kao izvorne, stare osam stotina godina. Napisao je knjigu oko koje se od samog početka, isprela legenda… Napisao je knjigu kojoj je pripala najveća moguća nagrada – mnogobrojni čitaoci je rado čitaju, prepričavaju, pamte i čuvaju. Napisao je knjigu koja živi svoj samostalni, čudesni, nevidlјivi život još za života pisca“.




Uz sve poštovanje prema piscu, moramo primetiti da se sa njegovim Zavještanjima desilo nešto što on verovatno nije želeo kada ih je pisao. Uspeh njegovog dela je odavno prevazišao granice onoga za šta je isto namenjeno. Ono je postalo apokrif. Apokrifi su primamlјiva dela koja pripovedaju o prorocima, apostolima, svecima itd, ali u njima su pomešana hrišćanska učenja sa jeretičkim i nehrišćanskim. Ona su opasna samo u slučaju da čitalac ne zna ko je pravi autor. Ovo se, nažalost, dasilo sa Zavještanjima. Neupućena srpska javnost često misli da ih je napisao Nemanja. Samo zbog ove činjenice Zavještanja su postala štetna za čitaoce. Među lјudima koji misle da je reč o nečemu što je napisao Nemanja, ona danas šire ideje koje nisu Nemanjine i daju lažnu sliku o njemu i o Svetom Savi. U najmanju ruku ovaj apokrif zbunjuje lјude, a u osnovnom smislu izopačuje i kvari istinsku Hristovu nauku na kojoj su utemelјena dela naših svetih predaka

Gde se nalaze istinske Nemanjine pouke

Hilandarska povelјa Prepodobnog monaha Simeona Nemanje iz 1198., na kraju koje su stavlјeni Krst i njegov potpis, smatra se zajedničkim delom Nemanje i Save. Zato povelјu nalazimo u Sabranim delima Svetoga Save.

Sveti Sava je u Hilandaru boravio uz Prepodobnog Simeona u poslednjim danima njegovog zemalјskog života. On je doneo njegove mošti u Manastir Studenicu 1206. ili 1207. godine i položio ih u ktitorski grob. Ubrzo je Sveti Sava, kao studenički iguman, napisao čuveno delo Žitije Svetog Simeona u kome su pouke koje mu je Prepodobni Otac govorio pred smrt. Nema starijeg zapisa Nemanjinih pouka. Ovo je pisao onaj koji ih je slušao – Sveti Sava, volјeni sin Nemanjin. Nјegovo srce se pokazalo kao dobra zemlјa na koju se staču reči oca njegovog:

„Čedo moje slatko i uteho starosti moje, sine, reči moje pazi, ka mojim, pak, rečima priklanjaj svoje uho, i da ne oskudevaju istočnici života tvoga, sačuvaj ih u svom srcu, jer život su svima koji ih nađu.“ (Sveti Sava, Žitije Svetog Simeona)

Ne postoje sačuvane Nemanjine pouke pre ovih koje je sačinio direktni slušalac i očevidac. Nemanjina žitija su pisali: Stefan prvovenčani, Domentijan, Teodosije i drugi. Svi oni, u svom smernom stajanju pred svetim pretkom, imaju za cilј da prikažu svetost onoga o kome pišu iskazujući mu poslušnost i poštovanje – kao što piše Stefan: „sve tvoje zapovesti izvršiše se i želјe srca tvoga ispuniše se“. (Stefan Prvovenčani,Žitije Svetog Simeona) Iako su i ta žitija veoma lepa i korisna za čitanje, jedino nam je Savin zapis doneo autentične Nemanjine pouke. One su mahom sačinjene od delova Svetoga Pisma (Priče Solomonove 1, 8; 4, 20–5, 2; 8, 32–34; 9, 6–11; Postanje 3, 19), a njihova suština izražena je u rečima Svetog starca: „Imajte lјubav među sobom!“ što je parafraza novozavetnog stiha (Jovan 15, 12).

Prepodobni Simeon je pred svoje upokojenje tražio od Svetog Save da ode po „oca duhovnoga i po sve časne starce Svete Gore“. Monasi koji su došli primili su od njega blagoslov i ostali uz njega do upokojenja. Sava piše kako „Blaženi starac“ ništa od hrane nije okušao poslednjih dana već se svakodnevno pričešćivao. Nemanja je sa suzama govorio:

„Trojice sveta, Bože naš, slavim te i blagosilјam te i molim te, i predstavlјam te, jer po treći put dajem blagoslov nasledstvu mome. Gospode Svedržitelјu, Bože otaca naših, Avraamov, Isaakov, Jakovlјev i semena pravednoga, sačuvaj ih i ukrepi u državi bivše vladavine moje, i pomoć presvete Bogorodice i moja, iako grešna molitva neka je sa njima od sada i do veka.“ (Sveti Sava,Žitije Svetog Simeona

Poslednje što je rekao bile su sledeće molitve:

„Hvalite Boga među svetima njegovim, hvalite ga i na tvrđi sile njegove!“ i „Hvalite ga i na silama njegovim, hvalite ga i po premnogoj vladavini njegovoj!“ (Ps. 150, 1–2). Posle ovih psalamskih stihova, po rečima Save, „odmah ispusti svoj prebožastveni duh i usnu u Gospodu“.

Dakle, u danima pred smrt Prepodobni Simeon se ponašao kao najbolјi i najskromniji monah. Prosio je od monaha njihove molitve za sebe, molio se Bogu za oproštaj, od svetogoraca je tražio da ga blagoslove a i sam ih je blagosilјao. Rečenice koje je izgovorio pred Svetim Savom mešavina su otačkih dobrih želјa i citata i parafraza Svetog Pisma. Ovako se ponašao pravi monah – Prepodobni Simeon.

Pojava novih izreka koje nisu Nemanjine

Tokom 90-ih godina prošlog veka pojavile su se neistinite glasine o tome kako je grupa književnika posetila manastir Hilandar i kako su, navodno, tamo otkrili Nemanjina zaveštanja u manastirskoj riznici, kako su ih prepisali i preneli u Srbiju. Odmah potom, pojavilo se književno delo, jedan filozofsko-poetski traktat, pod naslovom Zavještanja Stefana Nemanje čiji je autor pisac Mile Medić. Kao zasebnu knjigu Zavještanja je objavila izdavačka kuća Filip Višnjić iz Beograda 1998. godine.

Ovo izdanje „umesto pogovora“ sadrži pismo Medićeve supruge. Ona u njemu oduševlјeno piše:

„Tvoja ’Zavještanja Stefana Nemanje’ prihvaćena su u našoj javnosti spontano, srcem i dušom, kao da su odavno bila čekana, pa iznenada, želјno dočekana. Odmah su ušla u novine, časopise, na radio i televiziju, u škole, među đake i studente. Čitana su na Svetosavskoj akademiji u Sava centru, na Svetosimeunskoj akademiji u Patrijaršiji, u skoro svim gradovima Srbije, u našoj Republici Srpskoj i u Crnoj Gori. …

…Zavještanja su postala poznatija od svog pisca. Redovno pitanje koje su slušaoci postavlјali bilo je: gde si našao te tekstove i kako se može doći do njihovog staroslavenskog originala.

Odlomci iz Tvojih Zavještanja počeli su se citirati u raspravama kao originalni Nemanjini zapisi. Tako si imao zadovolјstvo da slušaš visoke pohvale iskonskoj dubini Nemanjinih misli, raskošnoj lepoti njegovog jezika i uzvišenosti Nemanjinih osećanja.

Znam da Ti je bila draga ta lepa zabuna kod čitalaca i slušalaca. Slušala sam Te kako se ne snalaziš i kako ne uspevaš uvek da ubediš slušaoce da to nisu istorijski zapisi Stefana Nemanje, nego savremeno književno delo o Nemanjićima. Tvoje delo.

Šta bi inače jedan pisac mogao poželeti nego baš to, da čitalac ima snažan utisak o punoj istorijskoj, duhovnoj i jezičkoj verodostojnosti lјudi i vremena o kojima piše.

…S radošću Tvoja Lela, Jelisaveta Medić
Beograd, 1. maja 1998.“ (Mile Medić, Zavještanja Stefana Nemanje, „Pismo umesto pogovora“)

I pored toga što je uz naslov knjige stajalo ime njenog autora, a umesto pogovora izloženo pismo autorove supruge – Lele (Jelisavete) Medić, iz koga se jasno vidi da je reč o savremenom delu, Zavještanja se polako odvajaju od svog autora i počinju samostalni život. Ova Medićeva knjiga postala je najpoznatiji srpski apokrif.

Neki su verovali da je Zavještanja zaista Nemanja stvorio, a drugi, iako su znali da je reč o savremenom autoru, ipak su veličali ovo delo smatrajući da je pisano sa posebnim nadahnućem. Videli su ga kao nastavak drevne književne tradicije i nemanjićkog predanja. Postalo je očigledno da je nastala izvesna zabuna koja i danas traje.

Lažno potpisano da je iz Hilandarske Povelje

Korišćenjem arhaičnog ćiriličnog sloga, uz obilјe fotografija pretežno starih fresaka i natpisa, zatim ponavlјanjem karakterističnog – „Čedo moje“, koje je preuzeto iz Savinog Žitija Svetog Simeona, i direktnim poučnim obraćanjem – kod manje obazrivih čitalaca javlјao se pogrešan utisak o starini spisa i autorstvu. Ovo se još više produblјivalo čestim citiranjem delova Zavještanja u javnim priredbama bez spominjanja stvarnog pisca i lažnim navodom da je delo preuzeto iz Hilandarske povelјe. Izdavačka kuća «Nolit» objavila je Medićevu knjigu: Najezda stranih reči na srpski jezik (Beograd 2000). Na zadnjim koricama svakog komada ove Nolitove knjige navedeni su delovi ovog Medićevog dela ispod kojih je potpisano: Iz Hilandarske povelјe (!!!). Dakle, neko je savremeni tekst netačno potpisao sa namerom da neupućeni čitaoci pomisle da je iz ove Povelјe. Stvorila se zabuna kod mnogih koji su se počeli interesovati za tobožnji originalni rukopis i raspitivati gde je do sada bio sakriven.

Nekoliko autora je, manje ili više uspešno, pokušalo da pokaže da su Zavještanja savremeno književno delo bez ikakve veze sa Nemanjom i nemanjićkom tradicijom (Ivan Čolović, Vladislav Đorđević, Radomir Milić). Uprkos pokušajima da se široj javnosti predoči prava istina, do današnjih dana je ostalo rašireno uverenje o Nemanjinom autorstvu Zavještanja. O ovoj zabludi svedoči i nedavna pojava novinskog teksta pod naslovom „Stefan Nemanja u svom zaveštanju predvideo talas azilanata: Čuvajte se inojezičnika!“. Istu zbunjenost primećujemo kroz usmena priznanja lјudi koji posećuju manastir Studenicu ističući posebnost i nadahnutost “njegovih“ reči koje su pročitali u tobožnjim Nemanjinim Zavještanjima ne sluteći, pritom, da su prevareni jer je pomenuto delo napisao njihov savremenik Medić. Sve ovo svedoči o površnom odnosu prema našoj otačkoj (književnoj) zaostavštini.

Stanju zabune doprinosi veština Mila Medića da svoje ideje odene u svetačko ruho. Tako na primer, on, želeći da sačuva „biće nacije“, brani čistotu jezika upravo time što svoje stavove štiti neprikosnovenim autoritetima čija je mudrost i svetost od Boga potvrđena. Svoje reči Medić predstavlјa kao da izlaze iz Nemanjinih usta. Tako se stiče utisak da Nemanja i Sava, brinući se za opstanak svoga naroda, staju u odbranu jezika i ostalih „zavještanja“ koja Medić navodi.

Pagansko usmerenje lažnih pouka

Dok nas naši Sveti preci Nemanja i Sava prizivaju pod Hristovo okrilјe i ukorenjuju u Nјemu prosvetivši nas istinskim bogopoznanjem, Medić piše kako se Nemanja pita: „Bože, šta činimo? Oduzimamo ovom narodu staru vjeru, uništavamo njihova svetilišta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i običaje“. On poistovećuje pagansku veru sa srpstvom i brani ga kao takvog od stranih, to jest, svetih imena. Medić stavlјa u Nemanjina usta sledeće reči: „Šta ćemo dobiti kad nam proste čobanice i sebarke postanu Anastazije, Teodore, Simonide, Veronike i Magdalene ili neke druge svetice i carice? Hoće li biti bolјe od naših Milica, Danica, Cvijeta ili Tankosava?“ I onda smelo zaklјučuje i upozorava „Zato dobro zapamti, čedo moje milo: nikada nećemo biti veći hristijani ako manje budemo Srbi.“

Koliko ovo ne liči na Nemanju i nemanjićko predanje govori činjenica da je Nemanjina porodica radila upravo suprotno. Kada se Stefan Nemanja zamonašio uzeo je ime Simeon (ime je grčkog porekla nastalo iz starojevrejskog korena sa značenjem – Bog sluša, uslišan). Nemanjin sin Rastko (od rast, sa značenjem – koji stalno napreduje, jača) zamonašio se i postao Sava (to je biblijsko ime nastalo od aramejsko-jevrejskog značenja za starac, ded; obraćen, preveden). Nemanjina žena Ana, majka Svetog Save, se zamonašila uzevši ime Anastasija (grčki – Vaskrsenje), protiv koga, kako smo videli, govori Medićev „Nemanja“.

Sveti apostol Pavle uči da „nema više Judeja ni Jelina, nema više roba ni slobodnoga, … jer ste vi svi jedan (čovek) u Hristu Isusu“ (Galatima 3, 27-28). Medić piše suprotno: „Ja više volim posrblјenog hrišćanina nego hristijaniziranog Srbina, jer je na svijetu mnogo hrišćana, a jedan je Srbin. Mnogi bi sa istoka i zapada da nas kroz hrišćanstvo posvoje i unište, a na nama je, čedo moje, da u hrišćanstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tome je smisao naše vjere.“

Stavlјajući srpstvo iznad hrišćanstva, u vremenu posle komunističke indoktrinacije, Medić daje svoju viziju očuvanja nacionalnog bića. Ova vizija nije ni hrišćanska ni nemanjićka. Nemanja je, naprotiv, predao i sebe i svoj narod i državu Bogu i Presvetoj Bogorodici. Opet navodimo njegovu molitvu:

„Trojice sveta, Bože naš, … po treći put dajem blagoslov nasledstvu mome. Gospode Svedržitelјu, Bože otaca naših, Avraamov, Isaakov, Jakovlјev i semena pravednoga, sačuvaj ih i ukrepi u državi bivše vladavine moje, i pomoć presvete Bogorodice…“ (Sveti Sava, Žitije Svetog Simeona)

Nemanja sve predaje u ruke Gospoda i Prečiste Bogomajke, kao što je predao i prebožastveni duh svoj, pa tako i svoje srpstvo. Sveti Sava je posle ovoga napisao „Amin!“ Ovo je istinski Nemanjin zavet, a Savino „Amin!“ na ove očeve reči putokaz je za svakog koji bi hteo da se nazove njihovim čedom.

Kako neupućen čovek da uvidi razliku?

Kao što smo na početku rada istakli, Sveti Sava je napisao delo Žitije Svetog Simeona. U ovom Žitiju Sava je napisao pouke koje mu je Prepodobni Otac govorio pred smrt. Ovo delo se može pronaći u skoro svim bibliotekama u Srbiji. Navešćemo dva poznatija izdanja: Dimitrije Bogdanović (i Lazar Mirković), u okviru Sabranih spisa Svetoga Save (izdato u Beogradu 1986. godine); Tomislav Jovanović, u okviru prevoda knjige Carostavnik manastira Studenice (izdato u Beogradu 1994. godine). Molimo čitaoce da pronađu ovo delo i da ga pročitaju. Ono postoji i na internetu u okviru Sabranih dela Svetog Save. U čitavom Savinom delu ne može se pronaći reč „zaveštanje“ (ili „zavještanje“). Sama pojava ove reči znak je da delo nije Nemanjino nego da je reč o novom tekstu Mila Medića.

„Vrag odneo šalu“

Autor Zavještanja je darovit i sugestivan pisac. Ali uspeh njegove knjige, kod neupućenih čitalaca, je toliki da moramo reći da je već odavno „vrag odneo šalu“. Lakoverni bogomolјci uveliko uramlјuju ove Medićeve pouke sa lažnim potpisom Stefana Nemanje. To se još može i istrpeti. Ali, ovakvi transparenti (često ispisani ukrasnim slovima) mogu da se vide po parohijskim domovima, pa čak i po manastirima (i to opet pripisani Nemanji). Bilo je slučajeva da stručnjaci za srpsku književnost pokušaju da ukažu monahinjama da te rečenice nisu Nemanjine a da ih ove zbog toga izgrde i optuže za „novotarije“. Ovo je već nedopustivo! Zar smo toliko neuki i neobrazovani? Zar pored toliko autentičnih srednjovekovnih tekstova moramo da izmišlјamo apokrife?

Izvor: Manastir Studenica




Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .