MediaSfera
U utorak, 5. novembra u 19 sati u Velikoj sali Doma omladine Beograda održaće se tribina MILAN MLADENOVIĆ: 25 GODINA OD SMRTI i projekcija snimka sa koncerta EKV iz 1987. u Domu omladine.
Govore: Momčilo Rajin (rok kritičar), Aleksandar Žikić (rok krirtičar), Nenad Milovanović (u ime Zadužbine Milana Mladenovića), Dragan Ambrozić (moderator, odgovorni urednik DOB)
Karijera Milana Mladenovića (1958-1994), lidera sastava EKV, spada u neprolazne vrednosti rok muzike sa ovih prostora. Godišnjica njegove smrti prilika je da se rekapituliraju dometi i nasleđe ne samo njega, kao izuzetne ličnosti čija umetnost i dalje oduševljava ljude, nego i jugoslovenske rok muzike.
Rođen u mešovitom braku, sa ocem vojnim licem, Milan je živeo u Zagrebu i Sarajevu, pre nego što su se njegovi nastanili u Beogradu. Prvi sastav u kome se pojavljuje u sam osvit „novog talasa“ bio je Limunovo drvo, da bi sa Šarlom Akrobatom dosegao rani kreativni vrhunac praveći sa Kojom i VD-om jedan od najuzbudljivijih rok albuma ikada snimljenih na ovim prostorima „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ (1981).
Posle razlaza ove legendarne postave, i prvog istoimenog albuma Katarine II (1984), vrednog dela kog je samo kritika primila dobro, tek je u sledećoj fazi sa promenom imena bena u Ekaterina Velika, počelo slavno razdoblje, tokom kog je grupa dosegla širu popularnost. Prva tri albuma koja potpisuju „EKV“ (1985), „S vetrom uz lice“ (1986) i „Ljubav“ (1988), spadaju u vrhunska umetnička dela naše rok muzike, neprolazne vrednosti koje još uvek traju i stalno nalaze poklonike i u novim generacijama.
U centru rada Ekaterine Velike bila je uvek ličnost Milana Mladenovića, jedinstvenog pevača, gitariste, kompozitora čije pesme i danas inspirišu, pre svega jedinstvenog poetskom snagom. Njegova harizmatična pojava i danas je inspirativna kako za nove autore, tako i publiku koja na današnjoj muzičkoj sceni teško može da nađe sličan primer stvaraoca koji sa lakoćom govori u ime svih. Jedinstven talenat nadogradio je izuzetnom moralnošću, te je u godinama raspada Jugoslavije istupao sa antiratnih pozicija, ostajući dosledan sebi kroz učestvovanje u prostestnoj supergrupi Rimtutituki (1992).
Za Milana Mladenovića rokenrol bio je način života, a muzika, kako je govorio, vazduh koji je udisao.
– Počeo sam da sviram u četvrtom razredu osnovne škole kada mi je otac kupio akustičnu gitaru na kojoj je pisalo Tango, potom sam išao u muzičku školu i naučio neke akorde. Bilo je to u Sarajevu gde smo se doselili kada sam imao šest godina i na čudan način mislim da je ono mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me naravno mlatili, i dolazio sam kući krvav, plačući, što je trajalo do 1970. kada smo se preselili u Beograd. U Sarajevu sam imao najboljeg prijatelja Amera sa kojim sam idući ulicom stalno pevao Bitlse. Tada sam želeo da kada porastem postanem jedan od njih. U tom periodu mnogo sam čitao, što mi je ostalo kao potreba i kasnije. Stalno sam menjao ukuse, čas bi mi se nešto svidelo, a čas ne bi. Sećam se da sam mahnito čitao Aleksandra Dimu i to ispod klupe za vreme časa zbog čega sam i oćoravio pa sam kasnije morao da nosim tegle na očima i nisam video belu mačku u mraku – pričao je Milan u emisiji „Tri želje za zlatnu ribicu“ Ireni Mišović.
– Izvesno je da kroz život idem stihijski, pa gde se zaustavim. Jedno je sigurno – nikad ne znam gde ću krenuti. Ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj ljubavi, ako me guše i razdiru ovozemaljski jadi. Stojimo na rubu iznad neke razjapljene provalije koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta, a iznad nas, razbuktala se vulkanska lava koja počinje da curi, rasteže se po nama. Čini mi se da smo stisnuti, ne možemo ni korak nazad, ali ni napred… Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše, borite se za život. Za kraj bih rekao samo da mi ni u kom slučaju nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine – reči su kojima je završena njegova monografija.
Otišao je pre tačno 25 godina, prerano i prebrzo, od teške bolesti.
Dodaj komentar