MediaSfera
Piše: Marina Bulatović
Foto: Privatna arhiva
Od našeg dopisnika
Vijori se i govori o pripadnosti velikoj naciji. Stvara brojne iluzije… Ali, dobar deo stanovnika (nikad) nije otišao dalje od svoje kuće – i zato (nikada) neće posumnjati u snagu američke zastave
Pre nekoliko dana bila sam u Bafalu.
Američke velike zastave vijore se na većini kuća. Luksuznim i skupim – što mogu i da razumem. Vlasnik je ostvario „američki san“ ili je na najboljem putu, kada otplati kredite, da ga ostvari. Ima dobra primanja, igra golf, vozi džip, redovno večera u Applebee’s, pa tom zastavom želi da kaže: „Ameriko, hvala ti!“
Ali šta predstavljaju zastave na malim i trošnim kućama? Kućama koje malo jači zemljotres ili jak vetar mogu da uruše. Na krovovima im nedostaje šindra, stepenište koje vodi ka verandi je trulo, drvena ograda oko kuće je odavno pala, a pojedini prozori su (umesto staklom) zatvoreni najlon kesama ili novinama. Zastave na tim kućama – veće su od samih kuća.
Na tremu, ispred, po pravilu sedi punačak muškarac u beloj majici sa tregerima i izgleda, u najmanju ruku, kao da je dobio na Lutriji. Sedi ponosno, skoro nadmeno dok se zastava Amerike vijori lično njemu iznad glave. Ona ga štiti poput kišobrana. Govori mu da pripada velikoj naciji. Stvara brojne iluzije…
Da mu se dive ljudi širom planete.
Da mu zavide.
Da ga poštuju i vole.
Da ga se po potrebi i plaše.
Svakodnevno o tome besede preko TV i radija, preko društvenih mreža.
On nikad nije otišao dalje od Bafala, ni dalje od države Njujork. Nije video taj drugi svet – ni Evropu, Kinu, Rusiju, ni Novi Zeland… Za putovanja nema novca i zato neće biti u prilici da proveri da li mu „pričaju“ istinu ili bajku.
Nikada, za života, neće posumnjati u snagu i važnost američke zastave. U čaroliju tog platna na kojem je 13 crveno-belih linija sa plavim pravougaonikom na kojem treperi 50 zvezdica.
Pedeset zvezdica – 50 američkih saveznih država.
I baš on, imao je sreću da se rodi u jednoj od njih.
Bezbrižno, kao dete, jede krofne sa puno šećera i pije nekoliko limenki Kole na dan. Puši jeftine cigare ili travu i gleda domaće filmove u kojima se zastava „šepuri“ barem u jednoj sceni – dok u „zvezde i pruge“ s divljenjem gledaju slavni Kevin Kostner ili Tom Henks. Holivudski junaci ponekad gledaju u zastavu i plaču. A ponekad zastavu previjaju u trougao, pa je predaju uplakanoj udovici vojnika čije je telo upravo dopremljeno iz neke daleke zemlje za koju niko ne zna gde se tačno nalazi.
Dok šetate Bafalom – američke zastave (veselo) vijore iz izloga radnji. Iz restorana, sa benzinskih pumpi, ispred šoping molova, sa javnih parkinga…
Automobili i motori „okićeni“ su zastavama. Ona je odštampana na majicama, čarapama, šoljama, ešarpama, donjem vešu i privescima za ključeve. Dok stojite na pešačkom prelazu pored vas prođe auto dobro nagrizen korozijom i rđom, ali zato veličanstveno ofarban u motiv američke zastave.
Stanovnici sa periferije Bafala koji žive u prikolicama, siromašni kao crkveni miševi, istakli su velike i nove zastave na ulazu u svoje pokretne kućice.
One „krase“ i kamp Vijetnamskih veterana koji izgleda tako oronulo i depresivno, da bi odmah iz njega, svi koji nisu invalidi – pobegli u neki novi rat da se bore za demokratiju koju Amerika tako nesebično „širi“.
I na kraju – šta ustvari predstavljaju američke zastave na malim i trošnim kućama? Šta vlasnici ovih kuća, ti iskreni rodoljubi, osećaju dok sede ispod njih?
Možda, baš ovo: MAGIJU.
Začarani i čudesno uljuljkani žive, i na kraju skončaju, u Obećanoj zemlji.
Da li ih buditi iz slatke hipnoze?
Iz njihove bajke.
Buđenje može da bude i bolno i traumatično.
Da li ih pustiti da sanjaju… jer, oni su samo (obični) ljudi – željni boljeg života, mira i ljubavi.
A snovi nigde nisu tako lepi i na dohvat ruke, kao u Americi. Svaki dan – ovde je Diznilend. Bogata dekoracija sačinjena od zastava, uz PR i marketinški arsenal – uspešno čuva privid „američkog sna“.
Američki san ukorenjen je davno u Deklaraciji o nezavisnosti, u kojoj se kaže da su „svi ljudi stvoreni jednaki” sa pravom na „život, slobodu i potragu za srećom”.
Napuštajući Bafalo, barjaci posuti zvezdama su lelujali na vetru, a jedan od mojih saputnika setno reče: „Najveća žrtva američke propagande je upravo američki narod.“
Dodaj komentar