MediaSfera
Foto: Duško Vukić
U galeriji Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ sinoć je otvorena izložba fotografija Željka Sinobada, dugogodišnjeg foto-reportera kuće „Politika” i Likovnog umetnika fotografije ULUPUDS-a, pod nazivom – „Kafane”.
Ovo je četvrta po redu izložba fotografija koju zajednički realizuju digitalni časopis “Grain” i Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“.
O kafanama koje su nekada bile simbol grada, nekim novim kafanama i Željkovim fotografijama govorili su: Igor Čoko, urednik „Graina“, Dimitrije Bukvić, novinar „Politike“ i Željko Sinobad.
– Svaka kafana je jedna priča. Budi sećanja na jedno vreme i ljude koji su umeli da se druže, vesele i zajedno dele dobro i zlo kao da su porodica – kaže Sinobad.
Na ovoj postavci prikazao je kafanski život još od 1984. godine i to iz različitih uglova.
– Kad u redakciji ponestane inspiracije, novinari je potraže u kafani. Moje kolege i ja sa njima između snimanja koja traju od ujutru do uveče vreme najlakše trošimo tu: imaš svoj sto, konobara, šank, piće koje piješ… Uvek je važilo pravilo „Ostavi mi poruku u onoj mojoj kafanici na ćošku”, pa i ako nešto od opreme zaboravim tu ću uvek na nađem – priča Željko verujući da su kafane najbolji čovekovi spomenari.
Zanimljivo je da su prvu kafanu na tlu Evrope otvorili Turci još 1522, godinu dana nakon što su osvojili Beli grad, i to negde na Jaliji, na današnjem Dorćolu. Posle onih u Meki i Kairu, ova naša bila je treća na svetu. U Carigradu je, na primer, prva kafana otvorena tek 20 godina docnije, a Beč je na sličnu mušku radost morao da pričeka još vek i po!
Ali, ustanovljeno je da je grad na ušću Save u Dunav imao nešto veoma slično kafani još u 6. veku: kako je otkrio dr Vidoje Golubović, posle Ben Akibe (Branislava Nušića) najveći srpski „kafanolog”, u beleškama nekog Prokopija, koji je lutao ovim krajevima kao pismeni žbir vizantijskog cara Justinijana, u Beogradu je zatekao čudno svratište zvano – pandokeon, gde se moglo noćiti, pojesti i popiti. Pilo se vino, ređe pivo, a medovina je bila privilegija vlastele. Rakiju su nam tek docnije doneli iz Anadolije, da bi brzo postala najomiljeniji „turcizam” ovih prostora. Inače, te pandokeone je spominjao i Borislav Pekić u svom „Zlatnom runu”!
Najstarija „živa” kafana u Beogradu je „Znak pitanja”, koja se nalazi u komšiluku Saborne crkve, a tamo je tek od 1822. godine.
S druge strane, ne računajući hanove, imarete i karavan-saraje, prema varljivim podacima, najstariji hotel po evropskim uzansima sklepan je na tavanu danas neopozivo zatvorene kafane „Kod grčke kraljice”. Tu zgradicu je tridesetih godina pretprošlog veka sazidao neki Despot Lazarević kako bi u njoj otvorio kafanu s konačištem zvanu „Despotov han”. U potkrovlju je upriličio šest dvokrevetnih soba, da bi već posle desetak godina dozidao sprat i udvostručio kapacitete (za koje se po gradu ispod glasa govorkalo da ih koriste izvesne gradske dame za svoje sumnjive „poslovne sastanke”), ali je sve netragom nestalo uoči rata, drugog svetskog.
„Najkafanskija” ulica u Beogradu inače nije Skadarska s nakićenom „Skadarlijom”: u njoj je samo najveća koncentracija sigurnih muških kuća „po kvadratnom metru”. Neuporedivo više kafana nalazi se iza ćoška, a u Ulici Strahinjića Bana. Niko nikada nije ustanovio koliko ih je: izvesni zaludan radoznalac koji je to pokušao odustao je uz obrazloženje da dok ih prebrojiš od Kalemegdana do Bajlonija, za leđima ti već nikne neka nova.
Osim što niču, beogradske kafane i nestaju. Ono, nestaju i knjižare, ne zna se šta više boli. Samo u poslednjoj deceniji iz gradskog zemljopisa izbrisano je dvestotinak poznatih kafana. A to je trend koji traje! Kada je 1996. godine zatvaran legendarni „Orač”, poviše Slavije, peticiju za spas tog svratišta potpisao je i gradonačelnik lično, ali, naravno, uzalud.
Kad su u kafanu došli „izbacivači”, zatečeni gosti su izneli sav sitan i krupan inventar, sve s raspaljenim roštiljem, i preneli ga „na rukama” u čubursku kafanu „Vltava”, koja je istog časa pokrštena. Nadenuto joj je ime nestale posestrime, ali je i ona promenila namenu i u njoj se danas šepuri – bakalnica.
– Spominjati tragične sudbine „Golupca”, „Šumadije”, „Lipe”, „Srpske kafane”, „Domovine”… i sijaset drugih moglo bi samo da rastuži, ali ne i da pomogne – rekao je Željko Sinobad, autor izložbe. – Zato sam pokušao da bar fotografijama koje su nastajale u toku poslednjih tridesetak godina, mahom u Beogradu, sačuvam makar delić tog raspevanog duha prestonice i cele Srbije.
Izvor: Politika
Dodaj komentar