MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević-Jočić
Foto: Ljiljana Šarac, privatna arhiva
Ljiljana Šarac je pisac, nastavnik, novinar, PR, pesnik. Supruga i majka. Autor je kolumne Reč bez zida na portalu MediaSfera. Multitasking, rečeno jezikom Z generacije. Nekoliko života “spakovanih” u jedan i pet romana.
Među čitaocima je prepoznata kao autor kvalitetne savremene srpske proze koja lakoćom vodi svoje čitaoce na nestvarno putovanje kroz vekove. “Opet sam te sanjao”, “Gde sam to pogrešila”, “Zid tajni”, “Starija”, “Stariji” vode čitaoce od srednjovekovnog Smedereva preko Cetinja, Ženeve, Pariza, Sankt Peterburga do Beograda ovih dana. Njene junakinje su despotice, princeze, ali i “obične” žene koje svaki dan srećemo na ulici.
Za sebe kaže da je radoznalog, istraživačkog duha, s neiscrpnom žudnjom da se ispituju i pomeraju granice, da se viri iza zidova, i da se prepreke na putu zaobilaze i prevazilaze.
Voli da putuje i da radi sa decom, pisanje je njena oaza mira, kao i njena porodica i prijatelji. Voli smeh i život sagledava uvek iz pozitivnog ugla.
Uživa da žonglira rečima, simbolima i metaforama. Poezija je bila njen prvi, mladalački književni izraz. A onda je život pokazao kako je trnovit po onog ko se predaje iluzijama, pa je od romantika i idealiste postala realista. I počela je da piše prozu. Prvo da bi se oslobodila negativne energije, stresa, nezadovoljstva, a potom, da bi pomogla mnoštvu priča koje su bile u njoj, da se vinu u oblake. „S obzirom da kažu da se pisac postaje sa pedeset godina, onda sam ja još i poranila, objavivši svoj prvi roman u četrdeset četvrtoj“, kaže kroz osmeh.
U petom romanu “Stariji” promešala je karte…
Pred čitaocima je Vaš peti roman “Stariji”. Ko je, zapravo, stariji? Kako ste stvarali lik glavnog junaka Milana?
– Stariji u romanu ,,Stariji’’ su junaci koji se tako osećaju. To nije samo Milan koji je u centru pažnje, već i njegovi prijatelji, kolege, komšije. Svi su mnogo toga preturili preko glave i nekako su navikli na rutinu i monotoniju, naivno verujući da se tu krije sigurnost. Taj privid je krhak i biva slomljen u više navrata na iznenađenje aktera. Kada im se život zatalasa, te se nađu u bujici osećanja i nepredvidivih situacija, svi oni postaće svesni da ili će početi iz sve snage da plivaju, ili će ih talasi poklopiti.
Tako da je veza fakultetskog profesora sa mladom glumicom, raskošnog talenta i neodoljivog izgleda, samo deo tog čitavog spektra.
U prethodnom romanu obrađivali ste odnos mlađeg muškarca i starije žene. U kojoj meri su “Stariji” i “Starija” povezani s obzirom na sličan naslov i temu?
– Ljubav je neiscrpna tema od biblijske ,,Pesme nad pesmama’’ do dana današnjeg. Teško joj je kao temi odoleti, a opet treba izbeći zamke i ne posegnuti za često rabljenim zapletima.
Kada mi je sinulo da mogu pisati o ,,srpskoj kuguarki’’, odnosno ženi koja stupa u vezu sa mlađim muškarcem, shvatla sam da se o tome mnogo šuška i priča, a retko piše. Pokazalo se da sam otišla mnogo dalje od prvobitne ideje. ,,Starija’’ je porodično- ljubavni roman. Pokrenula je mnoga pitanja i teme, od neverstva, osvete, razvoda, mesta deteta u novonastaloj situaciji, sestrinskom odnosu, značaju prijatelja kada nam stignu nevolje, samožrtvovanju i gubitku samopouzdanja…
Otuda mnoge čitateljke kažu: – Sve smo mi pomalo Nadica (glavna junakinja).
Neobično je, ali dugo mi je trebalo da shvatim da stvar može da se okrene i ispriča iz muške vizure. Opet sam se latila intrigantne teme o vezi starijeg muškarca sa mlađom partnerkom. Primera za to imamo koliko hoćemo u svakodnevici, ali malo u literaturi. Želela sam da toj pojavi priđem životno, neostrašćeno, bez predrasuda, duboko ponirući u motive i osećanja glavnih junaka. Onog trenutka kada sam našla početak niti svog pletiva, sve je posle išlo glatko. Ne može da se pogreši kada su emocije iskrene i prave. Njihova snaga garantuje uverljivost i fokusira pažnju čitalaca.
Osim istog polazišta (razlike u godinama koju analiziraju), romani se ni po čemu ne nadovezuju. Čitaju se odvojeno i redosled nije bitan.
S druge strane, kako prva tri spadaju u istorijske romane, a poslednja dva u porodično-ljubavne, oni se doživljavaju kao diptih, htela ja to ili ne.
Šta Vas je inspirisalo, podstaklo da odaberete baš ovu temu? Kako birate teme za svoje romane ili one Vas pronalaze?
– Sve je proisteklo iz pitanja zašto nam smeta kada žena ima mlađeg partnera, a ne smeta nam kada čovek ima mlađu partnerku. Pokušala sam da ,,Starijom’’ i ,,Starijim’’ pokažem da tu nema razlike, ili bar ne bi trebalo da je bude, i da ljubav ne može da se ukroti. Parafraziraću Petra Petrovića Njegoša koji je govorio da ,,Crnogorci ne ljube lance’’, pa ću reći da ljubav ne ljubi lance!
U stalnoj sam potrazi za temom. Ponekad ona iskoči pred mene kao čupavac iz kutije, a ponekad nastane kao plod dubokog i dugotrajnog promišljanja. Nema pravila. Uvek ih imam na lageru, pa koja me najsnažnije privuče, nje se latim.
Kažete da “ljubav uvek pronađe put kao voda, kao vatra, kao svaka prirodna stihija koja se otrgne kontroli i pokaže čoveku svoju moć”. Da li su vaši junaci spemni da se bore za svoje izbore ili ipak posustaju pod pritiskom porodice, okoline?
– Od svojih junaka ja ne stvaram heroje, naprotiv. Stavljam ih u situacije koje su prepoznatljive iz svakodnevnog života, pa su im i reakcije spontane, ali i ,,ljudske’’, što znači često diskutabilne. Mogu oni da skoče i u vatru i u vodu boreći se za svoju ljubav, i može kraj da bude happy end, ali ja prva u njega ne bih poverovala. A znam da ne bi ni čitaoci. A ako nešto ne želim to je da izgubim njihovo poverenje!
Zato sledim logiku priče, dozvoljavajući likovima da imaju slabosti, da greše i kaju se…
Kako dolazite do naslova svojih dela i da li ste svesni da neki od njih ulaze u najintimnije sfere života?
– Naslov je pola posla. Naslov je maskara na ženskom licu. Naslov je listić nane u limunadi. Naslov je i metafora i srž priče. On je kao jedro na jarbolu, kupola na crkvi, krzno na okovratniku kaputa!…
Kada se do njega dođe, slobodno se može odanuti.
Pravilo novinarsko kaže da ne treba biti duži od pet reči. Ja sam se toga držala. Iskoračila sam čak i iz sintagme sa prvim romanima i skliznula u rečenice, u zaokruženu misao sa snažnom porukom. Bilo je to hrabro, zanimljivo i uspešno.
Mislim da su me ka tome povukli podnaslovi poglavlja mog prvog romana ,,Opet sam te sanjao’’ koji su bili izbor retko korišćenih, a efektnih srpskih nardonih poslovica. Naši preci su to maestralno radili. Nisam htela da virim u svetska književna dvorišta, snašla sam se dobro i u našem – domaćem!
Kasnije se naslov brusio preko sintagme do jedne reči zato što je i to bio izazov i igra. Ali svaki od njih nosi jasnu i snažnu poruku.
Da li svaki Vaš roman mora da bude utemeljen u stvarnom životu, tako da zvuči kao da je priča koju pripovedate moguća?
– Ako bismo tako gledali na stvari moglo bi se pomisliti da mi romani liče na dokumentarnu prozu, a oni su duboko romaneskni. Stvarnost je razgrađena i domaštana do neprepoznavanja, ali uverljivo i psihološki utemeljeno, te zato često prilikom njihovog čitanja dolazi do poistovećivanja i prepoznavanja datih situacija.
Aktivni ste na više razboja. Da li ste zbog profesionalog uspeha žrtvovali nešto od privatnog života?
– Već godinama na poslovnom planu igram simultanku. Tu su nastavnički posao, pisanje, promovisanje, aktivnost na društvenim mrežama, medijska gostovanja, pisanje kolumne Reč bez zida, o obavezama kod kuće da ne govorim…Pa, opet, sve teče po planu. Zapravo, više cenim slobodno vreme i bolje ga koristim.
Ako sam nešto žrtvovala, onda je to gledanje mojih ruskih serija koje su mi postale slaba tačka. Raspust mi služi da im se vratim i u njima uživam!
Šta vas je privuklo pisanoj reči?
– Teško je generisati odgovor na ovo pitanje, jer je istina nekako raštrkana. Mislim da moja familja Lazića poseduje snažan naratorski talenat. Ja sam mala maca kakvi su bili moj otac i baka!
S druge strane, od deteta sam pisala pesme. To je bio moj impuls, niti me je ko terao, niti učio, a ni podsticao. Rasla sam kao neka ruža puzavica svijajući se uz književne uzore koje sam sama, ponekad krajnje nasumično, pronalazila.
Na kraju mi je svakodnevica prilično dozlogrdila, pa je pisanje postalo korisno bekstvo.Moram reći da sam spasla sebe od nekog čira ili hipertenzije!…
Piscu su u Srbiji postali sastavni deo političke scene. Kako vi gledate na to angažovanje pisaca?
– Mislim da pisci više teže da postanu ,,vidljivi’’ nego što imaju potrebu da se politički angažuju ili određuju. Dva su puta – jedan da budemo uz nove, ili da se glasnogovorništvom opredeljujemo za one ,,prošle’’. Tako se zarađuju plusevi ili minusi.
Oni kojima baš puca prsluk i za jedne i za druge, koji žive svoje životiće, pišu svoje knjižice, i balansiraju na margini gde su smešteni, domet je ograničen.
Sve je stvar izbora, pa ko šta voli, nek izvoli.
Ja sam našla dugačku motku i održavam ravnotežu, za sada, baveći se istorijom i ljubavnim temama…
U kolumnama koje pišete za naš portal pokrenuli ste pitanje položaja pisaca u Srbiji. Kako izgleda srpska književna scena iz perspektive jednog pisca?
– Mislim da svaka kuća ima, ili je bar nekad imala kutiju punu dugmića najrazličitijih boja i oblika.
Tako je i sa piscima u Srbiji. Šarenilo je veliko, nekog reda i sistema nema jer nema ni prave nepristrasne književne kritike.
No, uvek neko posegne, uzme odgovarajuće dugme i prišije ga na pravo mesto.
Važno je da se dobra priča širi.
S vremenom se trijaža izvrši, svidelo se to nekom ili ne.
Koliko su vam važni susreti sa čitaocima?
– Čitaocima je pomalo dosadilo da posežu u kutiju često, a da vade rasparenu dugmad u boji koja im ne odgovara. Zato odlaze u radnju i kupe pet istih koja će im 100% odgovarati! Počeli su da igraju na sigurno jer se plaše promašaja.
Zato se trudim da im ponudim najboli deo sebe – iskrenost i vedrinu. Radujem se svakom susretu i oni su to počeli da prepoznaju, zato se vraćaju i meni i mojim knjigama. Bez njih, one bi bile samo papir za potpalu…
Šta je pored pisanja vaša velika ljubav?
– Sve što imam i nemam dala bih na putovanja! Tek se vratim s nekog, a već počnem da pričam i planiram koje će biti sledeće… Divno je što se ona slivaju u priče, pa se plete jedna divna pletenica koja me čini ponosnom.
Kako zainteresovati čitaoce za nova izdanja u uslovima hiperprodukcije?
– Kao profesoru književnosti i autorki najteže mi pada što je knjiga postala instant roba. Intrigira tek par meseci, a onda je odnese bujica novih naslova!
Mislim da tema, stil, dinamična naracija, nesvakidašnji likovi, uzbudljivi obrti, neočekivani raspleti čine deo formule koja će privući čitaoce.
Šta očekujete od sebe u budućnosti?
–Prema sebi sam bila i ostala najstroža. Uvek podižem lestvicu očekivanja. Želim da sa šestim romanom privučem i osvojim što više novih čitalaca. Razmišljam o prevođenju jednog od romana, želim da stignem na neke televizije na kojima nisam bila, da posetim biblioteke gde mojih knjiga nema, da gostujem zajedno sa drugim piscima jer mi se to jako dopalo kao koncept… Ideja je mnogo, da mi samo Bog da zdravlja!
Kada pišete?
– Kada ne pišem?!
Kojom se temom trenutno bavite?
– Šetam hodnicima vremena. Opet me je magnetski privukao srednji vek. Dvor kralja Milutina, Stefana Dečanskog… Tako je uzbudljvo da im se već godinama vraćam i pokušavam da rekonstruišem i domislim to vreme i njihove živote, ali iz neobičnog ugla…
Vaši žanrovi su istorijski i ljubavni romani. A kog žanra je naša realnost?
– ,,Neko to od gore vidi sve, povlači sve konce…’’ – kaže Balašević, i ja se slažem s njim. No, moram da dodam da i od nas mnogo toga zavisi.
Zato mislim da svako od nas bira žanr u kom će da živi, kog će da bude njegova realnost.
Glasam za porodično-ljubavni roman!
[…] Ljiljana Šarac: Važno je da se dobra priča širi […]