MediaSfera
Piše: Ljiljana Šarac
Rado se upuštam u diskusiju da li prvo pročitati knjigu, pa odgledati film, ili obrnuto.
Lično volim više da sama sve zamislim, stvorim čitav jedan svet u glavi, pa onda uporedim sa idejom režisera.
Jasno mi je koliko su vizuelna dela i umetnosti nadmoćnije nad pisanom rečju (bar u brzini i masovnosti, dostupnosti), pa, ipak, potpuno sam zatečena jednom skorašnjom pojavom.
Kako se informacije brzinom svetlosti šire mleđu mladima, prvo mi je sin napomenuo, krajem proleća, da u njegovoj srednjoj školi vlada pomama za serijom ,,Černobilj“.
Zatrpana obavezama, stavila sam je na imaginarni spisak u glavi uz ostale stvari kojima ću se iz zadovoljstva pozabaviti na raspustu. No, s vremenom sam i od drugih ljudi počela da dobijam preporuke i komentare u sperlativu o istoj seriji. Bilo mi je jasno da se neko latio provokativne, intrigantne, pomalo zagonetne, mnogo zataškavane, nikada do kraja istražene teme. Kako ona nosi mnogo patnje, straha i stradanja, jasno mi je bilo da niko kada je odgleda ne može ostati ravnodušan, naročito ukoliko je produkcijski dobro odrađena.
Radio ju je HBO, koji se do sada već osvedočio kao nosilac velikih i svetski traženih projekata, naročito serija.
Što sam bila spremnija da ,,Černobilj“ odgledam, to sam imala veću potrebu da sa izuzetno obrazovanim i inteligentnim ljudima iz svoje okoline nešto proverim i sravnim.
Kopkala me je jedna nedoumica.
Kada sama započinjem neki novi projekat, krećem u ozbiljna istraživanja koja imaju izuzetno širok opseg. Kao kada ribolovac baci mrežu nasred Dunava, nakom mnogo lutanja, ćorsokaka i mrvica informacija za kojima tragam, počinje da se naslućuje koje tragove treba da pratim i u kom smeru da ,,pecam“ informacije.
Verovala sam da je i scenarista preporučivane serije činio isto. Kako i ne bi?!
E, stoga sam se pitala zašto mi niko iz okruženja nije spomenuo knjigu koja je na putu do serije morala biti nezaobilazna?
Još više sam se zbunila primetivši da niko za nju nije čuo!
Naravno, radi se o ,,Černobiljskoj molitvi“ Svetlane Aleksijevič.
Niti je Svetlana bilo kakav pisac, niti je knjiga uzgredno svedočanstvo, niti je tema tek dotaknuta pa da budu u tako tamnoj senci!!!
Beloruska novinarka i književnica je za ,,Černobiljsku molitvu“ 8. oktobra 2015, godine dobila Nobelovu nagradu za književnost!
Knjiga je prevedena kod nas. Ona je jednom nogom u romanesknoj, a drugom u dokumentarnoj prozi. Sabrala je preko stotinu svedočanstava učesnika u nesreći. Tu su priče vatrogasaca, meštana, lekara, političara, novinara… Iz patnje u patnju, od strahote do strahote, grdi se mozaička slika kataklizme neslućenih i sve do sada nesagledanih razmera.
Podstaknuta tom nepravdom odgledala sam, naravno, seriju. Fantastična je. Emocionalno razarajuća. Čitavi pasaži knjige koju sam pročitala utkani su u radnju. To nigde nije napisano ili napomenuto, ili bar prevodilac nije obratio pažnju…
Slučajnost? Kako da ne! Čisto sumnjam!
Žao mi je zbog toga. Jer pisac je stalno u nekoj senci i zapećku, čak i kada stoji na vrhu brega i vidi dalje i bolje od svih…
Ljiljanu Šarac možete pratiti na:
https://www.facebook.com/ljiljanasaracpisac/
https://www.instagram.com/saracljiljana_pisac/
Lijiljana Šarac
Dodaj komentar