Pop kultura

Dugosvirajuće dionice tenor saksofona Davida Murraya uvod u jubilarni Nišville

MediaSfera

 

 

 

 

Tekst i fotografije: Nino Željko Jelesnki, Official Photographer Nišville Jazz Festivala

Specijalno za MediaSferu sa Nišvile Jazz Festivala izveštava publicist, novinar, pisac, muzičar i umetnički i koncertni fotograf Nino Željko Jelenski

 

 

“Jazz se najprije svirao u barovima i bordelima u predgrađima New Orleansa i drugih gradova.”

“Dugo je bio plesna glazba koju su osuđivali zbog isticanja erotičnosti.”

Nino Željko Jelenski

 

David Murray i Lydian Sound Orchestra otovrili su svojim nastupom u carskom gradu Nišu 25. jubilarni Nišvill Jazz festival koji nam je u četiri dana doneo pregšt raznovrsnih stilova glazbe od kasičnog jazza pa do hip hopa i dance glazbe.

 

David Murray (rođen 19. 2. 1955.) američki je jazz glazbenik koji uglavnom svira tenorski saksofon i bas klarinet.

 

 

Murray je rođen u Oaklandu u Kaliforniji u SAD-u. Na njega su u početku utjecali slobodni jazz glazbenici poput Alberta Aylera i Archieja Sheppa. Svirajući i nadogarđujući svoju tehniku stvorio je puno raznovrsniji stil u svojim igrama i kompozicijama. Murray se izdvojio od većine tenorskih svirača saxsafona. Murray je bio osnivač Svjetskog kvarteta saksofona s Oliver Lakeom, Juliusom Hemphillom i Hamietom Bluiettom. Snimao je ili nastupao s glazbenicima kao što su Henry Threadgill, James Blood Ulmer, Olu Dara, Tani Tabbal, Butch Morris, Donal Fox, McCoy Tyner, Elvin Jones, Sunny Murray (nema veze), Ed Blackwell, Johnny Dyani, Fred Hopkins, i Steve McCall. David Murray upotrebom tehnike kružnog disanja sviranja saxsafona dobiva svirajuće duge dionice što je specifično za njegov stil sviranja.

 

 

Samo nekoliko muzičara u celokupnoj jazz istoriji se može pohvaliti većom produktivnošću i raznovrsnošću svog umetničkog izraza kao David Murray. Od 1975. godine, kada je kao dvadesetogodišnji student stigao u New York, krenuo je da upija energiju tamošnje scene druži se i svira sa tada već velikim imenima free scene (Don Cherry, Anthony Braxton, Julius Hemphill…) – pa do danas, Murray je objavio više od 150 albuma pod svojim imenom. Međutim, čak impresivnije od brojki je to što je kao tenor saksofonista usavršio prepoznatljiv pristup improvizaciji koja čak i u „Free Jazzu“ ima korjenje u jazzu sa početka 20. stoljeća.

 

Krajem devedesetih David je bio jedan od pionira fuzije world music i džeza, tragajući za korjenima: od Kariba pa sve do Južne Afrike i Senegala.

 

 

Iako je u startu bio pod uticajem free jazz muzičara kao što su Albert Ayler ili Archie Shepp, postepeno je razvijao raznovrsniji izraz – i u sviranju. Murray se izdvojio od većine muzičara svoje generacije samim tim što za uzora nije uzeo Johna Coltranea već se okrenuo proučavanju „mainstream“ saksofonista kao što su Coleman Hawkins, Ben Webster ili Paul Gonzalves. Zato samo na prvi pogled može delovati kao paradoks to što je svoju prvu Grammy nagradu dobio upravo za album koji je 1988. snimio sa McCoy Tynerom „Blues for Trane: A Tribute to John Coltrane“ na kojem su svirali i Pharoah Sanders, Cecil McBee i Roy Haynes. Jednaest godina kasnije, Murray je sa svojim sastavom snimio „Octet plays Trane“ i po ko zna koji put srušio barijere između modernizama i tradicije u Jazzu.

 

Macy Gray pjevačica soula i funka bila je uključena u Davidov projekat „Infinity Quartet“.

 

 

S obzirom na sve što je rečeno, saradnja Davida Murrayu i Lydian Sound Orchestra (do sada su već imali zajedničke nastupe) je i više nego logičan deo njihovih karijera. Ovaj italijanski sastav „srednje veličine“ (sa šest ili sedam duvača i ritam seckijom, odnosno, nešto izmedju combo postave i big benda) – osnovao je 1989. godine Riccardo Brazale – kompozitor, aranžer, dirigent, pijanista, profesor, esejista i umetnički direktor festivala ”New Conversations – Vicenza Jazz“ – a aktuelnu postavu čine Robert Bonisolo, Mauro Negri i Rossano Emili (saksofoni i klarineti), Gianluca Carollo (truba), Roberto Rossi (trombon), Glauco Benedetti (tuba), Paolo Birro (klavir), Marc Abrams (bas), Mauro Beggio (bubnjevi) i Vivian Grillon (vokal i rep).

 

 

Lydian Sound Orchestra se već godinama nalaze u vrhu lista uglednog italijanskog magazina „Musica Jazz“ . Riccardo Brazzale je 2008. proglašen kompozitorom i aranžerom godine, a poslednji uspesi su i titule „grupa godine“ za 2016. i 2018. godinu.

 

Nagrade David Murray-ia

 

„Village Voice“ ga je 1980. godine proglasio muzičarem desetljeća.

1986. godine je dobio „Bird Award“ , Guggenheim Fellowship (1989).

Godine 1991. nagrađen je danskom nagradom Jazzpar.

1993. godine časopis Newsday proglasio ga je muzičarem godine.

David Murray i njegov bend zaslužili su nagradu Grammy 1989. u kategoriji za najbolju izvedbu jazz instrumentalne grupe za blues za Coltrane: Tribute to John Coltrane.

Časopis Newsday ga je 1993. godine imenovao glazbenikom godine.