MediaSfera
Piše: Neda Kovačević
Fotografije: Neda Kovačević, privatna arhiva
U poslednje vreme, govori se o novoj rekonstrukciji ovoga prostora… Neki čak pominju uklanjanje fontane… Srećom, i dalјe se još ništa konkretno u tome smislu nije desilo, videćemo kako će sve to izgledati na kraju. No, kako god bilo, najavlјena rekonstrukcija iznova podstiče promišlјanja i o samoj istoriji čitavoga mesta…
“Trg Nikole Pašića, nekad, pritisnut parkiranim automobilima. Stara i nova fontana.
Stara mala fontana, našeg detinjstva i rane mladosti, sa svojim bazenom elipsastog oblika, izrađena u tamno-narandžastom kamenu, imala je dve vrste vodoskoka. Duž čitave fontane, sve jedan do drugog, izbija niz malih izvora u bazen. Kad bi radili svi odjednom izgledalo je kao jedna zajednička, elipsoidna kaskada, duž čitavog bazena. A samo za svečanije prilike, sredinom bazena, puštan je niz gejzira, koji su bacali vodu visoko, a kroz nju su se, kao dugine, smenjivale boje.
A ova sada fontana, monumentalna, s tamnosivim mermerom, i vodom bez šarenila. Nјen gejzir, snažniji i vodom bogatiji nego kod stare”.
Ovaj odlomak iz moga romana “Povratak Košave u Beograd” (objavlјen 2009) bilo je prvo moje zapisano razmišlјanje o trgu Nikole Pašića. U ono vreme, promišlјah temu literarno – lako nostalgično, prožimajući istorijskom građom fiktivnu fabulu romana…
Različite opšte istorije ovoga prostora postoje odavno, i mogu se lako pronaći.
Pošto već godinama temelјno istražujem spomenike, druge skulpture u Beogradu, spomen česme i fontane, pomislih – zašto je ne bih osvetlila upravo s te tačke…
Novije generacija pamte ovo mesto kao široki, poluotvoreni plato, oivičen nekolicinom zgrada, jedno vreme i pritisnut mnoštvom automobila, rečju – kao jedan veliki prostor za parkiranje s fontanom u središtu, u skorije vreme, oživlјen malom šumom platana, što da ju blagorodnu hladovinu, i u još novije vreme monumentalnim spomenikom… Teško je zamisliti da je pre Drugog svetskog rata ovaj prostor izgledao sasvim drugačije, da je današnji trg tada u stvari bio pozadina i dvorišni prostor niza zgrada, od Terazija, i ulice tada Kralјa Aleksandra, pa sve duž Dečanske…
I, eto, odista je zanimlјivo razmišlјati kako smo došli od pozadinskog i dvorišnog prostora do širokog platoa s monumentalnim spomenikom…
Isprva, desila su se razna rušenja… Prvo, ratna, bomardovanjem od strane različitih (nacističkih i anglo-američkih) agresora , tokom Drugog svetskog rata…
Potom, i rušenja u miru, kada nestaje čitav niz viših i prizemnih zgrada na potezu od Terazija do Narodne skupštine, i u Dečanskoj. Zatim, s novim režimom nove koncepcije svega, pa i zgrada i gradskih ambijenata, u novome socijalističkom (soc-realističkom) duhu, ili barem, u pokušaju…
Tako je otvoren veliki prostor, plato, ispred novoizgrađenog zdanja Doma Saveza sindikata Jugoslavije, 1957. Istini za volјu – zgrada je po gabaritima i monumentalnosti pratila duh okolnih, već ranije, pre rata izgrađenih, palate “Beograd”, i Agrarne banke. A između – široki plato… Namenjen okuplјanju “širokih narodnih masa“, važnom faktoru u socijalističko-komunističkom poimanju sveta. Isprva je osmišlјen prostor plato s fontanom, po projektu Hranislava Stojanovića. Fontana je postavlјena i puštena u rad 1959.
Premda nije imao odlike istinskog trga, prostor je tad dobio ime Trg Marksa i Engelsa. U okviru čitavog prostornog rešenja, bilo je prvobitno planirano da se tu postavi i monumentalini spomenik Marksu i Engelsu. Odbor za podizanje spomenika isprva je, još 1949, odlučio da izradu poveri vajaru Vojinu Bakiću. Ali, predviđeno rešenje nije se dopalo Komisiji. Stoga je raspisan veliki konkurs 1955, koji je obuhvatao i projekat čitavoga prostora. Na konkurs se javilo 42 kandidata.
Podrobni pregled radova trajao je više meseci, ali, na kraju se ispostavilo da nijedno rešenje spomenika ne zadovolјava ondašnje krute soc-realističke kriterijume. Na kraju, Ocenjivački sud odlučio je da nagradi samo nekoliko projekata za opšte rešenje prostora, bez spomenika, a za konačnu realizaciju odabrao rešenje Hranislava Stojanovića.
Izgleda da su im sve ideje izgledale – preslobodne, čak i kad se radi o «njihovim» ideolozima, ondašnjeg režima, što je sebe zvao socijalističkim. Uplašili se umetničkog viđenja Marksa i Engelsa…?
Kako god bilo, na kraju, trg je ostao bez spomenika…
A onda, 1961, prilikom održavanja Prve Konferencije Nesvrstanih zemalјa, prostor je posebno oživeo, i osvanuo u konačno u prvoj ostvarenoj spomeničkoj atmosferi: u sred prostora, postavlјen je bio obelisk, s širokim postolјem – panoom na kome su bili grbovi zemalјa učesnica Samita.
U vreme trajanja Samita, fontana je svakodnevno bila živahna… naročito u večernjim časovima, igra šarenih vodoskoka trajala je neprestano…
A obelisk je stajao tu i neko vreme nakon završetka Konferencije Nesvrstanih. Zatim je premešten u blizinu Brankovog mosta, sa strane Kosančićevog venca. Time je promenio i uvišestručio namenu: osim što seća na Prvu Konferenciju Nesvrstanih zemalјa, on sada predstavlјa – svojevrsnu dobrodošlicu u Beograd. Ili, poželјen sretan put na odlasku iz grada, u zavisnosti s koje strane se gleda i putuje…
No, fontana je i dalјe bila tu, nastavivši da uveselјava decu, bogme i odrasle, osvežavala prolaznike, neke i doslovno, najčešće klince koji bi se bućnuli u nju da se osveže za vreme letnjih vrućina, ili da skuplјaju mnoge novčiće u nju bačene… Pravi život fontane…
I tako sve, narednih godina i decenija, na Trgu, žagor i grgut fontane… Krajem osamdesetih prošloga veka, najzad je radosno odžuborila „zbogom” i svim onim silnim automobilima…
No, da li je slutila, da time uskoro dolazi i njen kraj…?
U sklopu rekonstrukcije Trga, odlučeno je da se stara fontana onakva kakva je bila ukloni… Na njeno mesto, došla je nova, monumentalnija, i od mermera, s jednim moćnim gejzirom u čelu, i po dve česme s vodom za piće sa strane. Projektovala ju je Olga Milićević – Nikolić, 1988.
Međutim, ovim monumentalizovanjem fontane započelo je u stvari sve jače „zagušivanje“ čitavoga ovog prostora, što je kulminiralo postavlјanjem donekle predimenzioniranog (za takav i toliki prostor) spomenika Nikoli Pašiću, 1998. Ovo delo rad je vajara Zorana Ivanovića.
Tom prilikom, trg je i preimenovan, ponevši ime Nikole Pašića.
Mesto spomeniku je odgovarajuće, ima svoju jasnu simboliku: čovek, za čije ime se tesno vezuje istorija parlamentarizma i stranačja u Srbiji, blizu je Narodne skupštine, gleda na nju, iako on lično nije doživeo da uđe baš i u tu zgradu, preminuo je pre no je ona završena.
Možda sam subjektivna, ali meni je bila lepša stara fontana, iz vremena pre rekonstrukcije. Istina, odrasla sam uz nju, te verovatno i ne mogu biti objektivna. Jednostavnija, ali nekako toplija i prisnija. Mermer je u biti „hladan“, i samo vrhunski umetnik, i u određenom kontekstu, ume da ga „zagreje“.
No, nemoj me, uvaženi dragi čitaoče, pogrešno shvatiti. Nije meni ni ova fontana mrska, naprotiv… Zavolela sam je, kao što volim i zavolim sve – beogradsko.
Stoga sam je uvrstila i u Knjigu drugu svoga BEOGRADSKOG SPOMENARNIKA, u rubriku “Česme i fontane”, na str. 133.
U njoj, istina, već odavno ne viđam novčiće. No, fontana nije za to kriva… I ostaje vesela, s prštavim gejzirom…
I zato bi u svemu bi bilo najgore da je uklone… Uvek je lepo ozariti se živom vodom.
Nikad dosta fontana i česmi u gradu…
Dodaj komentar