Vruće teme

Dana Budisavljević: Priča o Diani i djeci tjera nas naprijed

MediaSfera

 

Foto: Đuro Gavran, arhiva Hualhop

 

 

Ostvarenje “Dnevnik Diane Budisavljević” u režiji Dane Budisavljević, koje govori o herojskim podvizima austrijske aktivistkinje koja je iz užasa ustaških logora spašavala srpsku decu, apsolutni je pobednik 66. Pulskog filmskog festivala.




Potresna filmska priča, sastavljena od dokumentarnih i igranih delova, dobila je Veliku Zlatnu arenu za najbolji film festivala, dok je Zlatna arena za režiju pripala Dani Budisavljević. Publika koja je tokom festivala gledala filmove u Pulskoj areni takođe je nagradila film “Dnevnik Diane Budisavljević”.  Priznanje Zlatna vrata otišlo je u ruke rediteljke Dane Budisavljević, jer je publika film ocenila najvišom ocenom, 4,90.

 

“Diana je u svom Dnevniku zapisala da je pri njenom prvom dolasku u logor Gradiška ondje bila i filmska ekipa koja je snimala propagandni film. Nadala sam se da ću negdje naći barem djelić tih snimaka. I našla sam”, rekla je Dana Budisavljević u intervjuu za “tjednik Novosti” koji prenosimo u originalu:

 

Flmska redateljica i producentica Dana Budisavljević široj je javnosti poznata prije svega po izuzetno uspješnom dokumentarnom filmu ‘Nije ti život pjesma Havaja’ i po radu u sklopu svoje produkcijske kuće Hulahop. Unazad deset godina istražuje humanitarni rad Diane Budisavljević koja je nakon uspostave kvislinške NDH pomagala djeci i majkama zatočenima u koncentracijskim logorima, piše Davor Konjikušić.

 

 

 

Budući da je riječ o izrazito potresnom materijalu, na koji ste način vi kao autorica uspjeli proći kroz taj proces? Koliko ste se vi promijenili tokom nastanka ovog filma?

 

-Nikada nisam mislila da ću raditi film o Drugom svjetskom ratu. Kod nas se povijesni filmovi gotovo i ne rade jer zato nema novca. Drugi razlog je što volim život, volim ljude i dosad sam snimala dokumentarne filmove koji se bave živim, sadašnjim ljudima. Susret s knjigom “Dnevnik Diane Budisavljević 1941.-1945.” u meni je probudio snažne osjećaje da se u mojoj zemlji dogodilo nešto jako veliko o čemu gotovo nitko ništa ne zna, a ti događaji mogli bi biti primjer iz kojeg ćemo učiti o nadilaženju podjela, o ulozi pojedinca u ratnim vremenima, o snazi zajedničke akcije, o humanizmu, o spašavanju života naspram destrukcije, o suprotstavljanju zlu.foto-djuro-gavran-arhiva-hualhop.jpg

 

I na kraju, ili na početku, da je sve to veliko pokrenula jedna žena, koja je to uspjela bez da se ikada latila pištolja ili bacala bombe i koja je 1941. upravo navršila 50 godina. Znači, jedna atipična heroina. To je bilo ono što me cijelo vrijeme nadahnjivalo, a ono što je u tome bilo strašno teško jest gledanje slika mrtve djece. Znamo da se NDH temeljila na rasnim zakonima protiv Židova, Srba i Roma, ali za mnoge je to neopipljivo. A u mom filmu je to vrlo opipljivo, vrlo konkretno. To je prvo logor Loborgrad u kojem su Židovke i Srpkinje s djecom, a kasnije je to logor Gradiška u kojem ustaše razdvajaju majke i djecu. Majke su dalje prosljeđivali Nijemcima u radne logore Trećeg Reicha, a djeca su ostavljana da umru od gladi i bolesti, u najstrašnijim mukama.

 

I tu ne govorimo o nekoj incidentnoj situaciji, tu govorimo o sustavnom dopremanju srpskog seoskog stanovništva s područja Korduna i Kozare, o desecima tisuća ubijenih. Maks Luburić koji je bio upravitelj sustava logora Jasenovac, u koji spada i logor Gradiška, time se svrstava uz bok najgorih zločinaca iz tvornica smrti. Odvratni sadist. Nasuprot njemu stoje Diana, njeni suradnici i tisuće hrvatskih katoličkih obitelji koje su udomljavale srpsku pravoslavnu djecu i tako spasili više od 10.000 dječjih života. Nije li to priča koju trebamo pamtiti i učiti u školi? Nisu li ti ljudi inspiracija na čijem djelu trebamo graditi budućnost? Priča o Diani i djeci tjera nas naprijed, prvo da je do kraja rasvijetlimo i istražimo, a onda da je prihvatimo u svoja srca i da se njome ogrijemo kad nas obavije tama. Zato kažemo da je to film o najboljim ljudima u najgorim vremenima.

 

Film zapravo predstavlja spomenik akciji i hrabrosti Diane Budisavljević. U međuvremenu se velik broj ljudi počeo baviti ovom temom. Očekivanja su svakako različita, ali nas zanima kako ste se ipak odlučili za pristup u kojem kombinirate dnevničke zapise, fikciju i arhivu iz logira koja je osobito snažna i potresna?

 

-Kad se suočite s tako velikom pričom, pričom epskih razmjera, a na raspolaganju imate samo jedan medij, hajmo reći jedan film, velik je izazov kako se postaviti i koji pristup odabrati jer ne može se obuhvatiti sve. I dugo sam se mučila s tim. Svaka priča spašenog djeteta vrijedna je filma. To su nevjerojatne životne priče! Nisam uopće mogla zamisliti da netko to sve preživi, kao što i ne možemo zamisliti da je jedna dobrostojeća kućanica u svojim pedesetima pokrenula akciju koja će spasiti 10.000 djece iz logora NDH. Iz tih sam ljudi, iz njihovih priča, crpila snagu jednako kao i iz “Dnevnika”.

 

Treba reći i da je Dianina akcija dobivala pomoć od mnogih Zagrepčana, zatim ljudi iz državnih institucija, tvornica, trgovina, bolnica, dječjih domova. Broj ljudi koji su se uključili i opseg njene akcije govore o tome da su otpor i nezadovoljstvo ustaškim režimom bili vrlo veliki i nisu bili ograničeni samo na ilegalu i Komunističku partiju. Dianina priča najviše pripada predratnoj građanskoj klasi, no ta klasa nije bila popularna ni u komunizmu, a nije ni sada. Za mene je to bila važna spoznaja jer smo u školi do devedesetih učili samo o partizanskom otporu, a nakon devedesetih smo svjedočili i još svjedočimo revivalu ustaštva, pokušaju pretvaranja zločinaca u dobre Hrvate koji su samo željeli svoju državu, kao i apsurdnom pokušaju izjednačavanja ustaškog i komunističkog režima.

 

Mislim da moramo prestati lagati i svakom režimu reći što ga ide, ako mislimo iz povijesti nešto naučiti. Trebalo je proći deset godina otkako sam pročitala “Dnevnik” do danas, kad govorimo o gotovom filmu. Film na jedan poseban i ravnopravan način isprepliće igrane dijelove koji su rekonstrukcija “Dnevnika” i dokumentarna svjedočanstva preživjelih koji se prvi put nakon Drugog svjetskog rata vraćaju na mjesta stradanja.

 

Arhiva je ta koja odbacuje svaku sumnju da se to zaista dogodilo. Diana priča svoju priču, djeca, danas ljudi od 80 godina, svoju, a njihovo mjesto stvarnog susreta je arhiva. Diana je u svom “Dnevniku” zapisala da je pri njenom prvom dolasku u logor Gradiška ondje bila i filmska ekipa koja je snimala propagandni film. Nadala sam se da ću negdje naći barem djelić tih snimaka. I našla sam! To je možda najveće otkriće višegodišnjeg istraživanja jer je tada sve sjelo na svoje mjesto. Diana je zaista bila tamo i to su ta djeca.

 

Što mislite da će biti najveći izazov ovog filma u visoko polariziranom hrvatskom društvu?

 

-Priča Diane nije jednoznačna niti navodi vodu na bilo čiji mlin. Dianinu kartoteku s 12.000 imena djece koja je nakon rata trebala spojiti djecu s roditeljima 1945. oduzimaju ratni pobjednici i mnoga djeca tako nikada nisu pronašla svoje roditelje niti su saznala svoje porijeklo. Sve to film čini jako potresnim, jer nakon tolike žrtve ne dolazi katarza. Dolazi bol i anonimnost.

 

Diana je umrla bez da joj se itko od spašene djece uspio zahvaliti. Od stotine preživjelih s kojima smo pričali tijekom istraživanja Diane se nitko ne sjeća. Bili su premali i traumatizirani da bi se sjećali, a kasnije se njeno ime više nije spominjalo. Njeni suradnici odavno su pokojni, kao i sama Diana koja je umrla 1978. godine.

 

Diana je bila namjerno izbrisana iz svjedočenja njenih suradnika pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Jedna od odgovornih za brisanje Diane je Tatjana Marinić po kojoj se danas zovu neki vrtići u Zagrebu i koja je jedna od osnivačica škole za socijalni rad. Nesumnjivo značajna i zaslužna ličnost, ali koja kao revna komunistkinja nije mogla podnijeti da zasluge za spašavanje djece nosi jedna Austrijanka i buržujka. To je bilo još jedno od značajnih otkrića našeg istraživanja za film.

 

Nadam se da ćemo jednog dana moći otvoriti muzej posvećen Akciji Diane Budisavljević i da će film potaknuti i druge povjesničare i zainteresirane pojedince da nastave s istraživanjima. Gotovo sam sigurna da je Dianina akcija po opsegu, broju uključenih ljudi, sudbina djece i njihovih potomaka najveća priča koju imamo iz Drugog svjetskog rata.

 

Nakon premijere postavlja se pitanje što dalje s kinodistribucijom. Kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj i kome se filmovi domaćih autora zapravo obraćaju?

 

-Film će svoju premijeru imati na Pulskom festivalu ovog srpnja. U pulsku arenu stane 5.000 ljudi, nadam se da će biti popunjena. Za jesen planiramo zagrebačku premijeru i potom doći do svoje publike u Zagrebu, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i cijeloj regiji koja je direktno povezana s ovom pričom. I mene je iznenadilo, no kako se film razvijao, tako se otkrivalo sve više ljudi i obitelji koji su nam se javljali da kažu da je njih ili njihove roditelje ili pak bake i djedove spasila Diana. Postoji potreba tih ljudi da komemoriraju i odaju počast Diani, a nemaju gdje.

 

Osamdesetih godina prošlog stoljeća počelo se šire pisati o sudbinama djece iz logora, izlazili su članci u Plavom Vjesniku i Arena je imala redovne temate o porodicama koje su tražile svoju izgubljenu djecu. Neki su ih čak i pronašli preko novina. Tada je postojao skupni naziv, pojam kojeg će se mnogi stariji sjetiti – kozaračka djeca. To su zapravo ta, Dianina djeca. Nevjerojatno je koliko spašenih ljudi i njihovih potomaka još živi među nama, to je veliko bogatstvo. Mnogi od njih su zadužili našu znanost i kulturu, dio su javnog života. Mislim da tek slijedi period u kojem će mnogi u našem filmu prepoznati djelić svoje prošlosti, a da će oni drugi naprosto saznati nešto što se desetljećima tajilo.

 

Izvor: Tjednik Novosti




Kategorije