MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević – Jočić
Foto: Dragana Draganović
Živimo u vremenu prevelike medijske buke, beskrajnih analiza, sa previše reči, previše zvuka i previše raznoraznih slika. U okviru teorije medija, ova sveobuhvatna pojava stručno je nazvana “informatičkom mećavom“ i podrazumeva invaziju raznih čulnih senzacija i informacija na naš saznajni aparat, volju i osećajnost, odnosno svesno i nesvesno, kaže dr Divna Vuksanović, redovni profesor Fakulteta dramskih umetnosti na predmetima: Teorija kulture, Estetika i Filozofija medija.
Profesorka dr Divna Vuksanović je predsednica Estetičkog društva Srbije i saradnica i urednica mnogih uglednih časopisa: Gradina, Polja, P.U.L.S.E, In medias res… Piše poeziju, prozu, dramu, ali i naučne studije u oblasti filozofije. Autorka je više knjiga iz oblasti medija, njihovog značaja u savremenim društvima i uticajima koje imaju na svoje konzumente, od kojih je najpoznatija dvotomna monografija Filozofija medija.
Da li se slažete sa ocenom da živimo u vremenu prevelike medijske buke, beskrajnih analiza, sa previše reči, previše zvuka i previše raznoraznih slika?
-Konstatacija je, po mom mišljenju, ispavna. Još je Žak Atali, stručnjak za savremenu političku ekonomiju, preispitujući odnos (istorije) muzike i vladajućih ekonomskih teorija, uveo pojam buke kao konstitutivan za moderno doba i industrijski način proizvodnje, što se, sudeći po izvedenoj analogiji, odrazilo i na savremenu muziku koja je strukturalno odgovarala buci mašina, odnosno svojevrsnoj proizvodnoj, fabričkoj “orkestraciji”. U tzv. postindustrijskoj epohi, u konkurentskom odnosu prema buci, kako doslovno tako i metaforički uzevši, stoje reklame, mediji i svetlosno zagađenje, odnosno jednako nasilni vizuelni stimulusi – sjaj ekrana, mobilnih telefona i svih ostalih vizuelnih sredstava komuniciranja delujućih posredstvom novih tehnologija.
U okviru teorije medija, ova sveobuhvatna pojava stručno je nazvana “informatičkom mećavom“ i podrazumeva invaziju raznih čulnih senzacija i informacija na naš saznajni aparat, volju i osećajnost, odnosno svesno i nesvesno. Međutim, iza prividnog haosa i neselektivnosti mnoštva informacija koje nam se isporučuju putem medija krije se još nešto, o čemu govore aktuelna istraživanja globalnog medijskog prostora – a to su informatički i medijski ratovi, odnosno bespoštedna borba za monopol nad informacijama i istinom; pri tom, istina je, kako se čini, u tim ratovima stradala kao prva žrtva, jer je putem istih tih medija plasirana i “informacija” koja je, ujedno, pretpostavka jedne nove paradigme – stanja bez istine, odnosno “postistine”.
Postoji li disharmonija između reči i dela?
-Reči i dela oduvek su, kako izgleda, bile u disharmoničnom odnosu. Podudaranje misli/govora/dela zapravo je ideal kome se može težiti, ako se poštuju odgovarajuća moralna načela. Zadatak etike jeste da preispituje ta načela, kao i postupke koji iz njih proishode. U strogom smislu reči, kantovski formalizam i rigorizam mogao bi da odgovori potvrdno na pitanje o mogućnosti podudaranja reči i moralne prakse (pogotovo ako iza izrečenog stoji znanje, u sokratskom smislu pojma), mada je i tu pre reč o idealu (odnosno jednoj regulativnoj ideji kojoj se teži), nego o doslednom praktikovanju mišljenja. Učenje o moralu i vrlinama danas nije popularno, pošto kao praktička znanja dominiraju ekonomija i politika. Ulogu govora (reči) preuzeli su uglavnom mediji, dok je ljudima preostalo da brbljaju (Đilo Drofles), odnosno govore bez smisla…
Da li, u suštini, previše reči i previše buke deluje kao anestezija na naše umove?
-Informacije koje ne pokrivaju istinu već se kao roba proizvode i prodaju na tržištu, a usled jačanja konkurentnosti, dovode do zanimljive posledice – informatičkog viška koji je samoreferentan, kako je pisao Bodrijar. To praktično znači da novoproizvedeni simbolički poredak upućuje na sebe i da osnovu medijskih industrija čini jedna autoreferentna produkciona struktura čija moć reprodukovanja seže toliko daleko da nadmašuje potrebu za informisanošću, svodeći je na apsurd, dakle na otupelost u odnosu na većinu informacija i posledično – na rđavu informisanost ili, radikalnije posmatrano, dezinformisanost i/ili neinformisanost. Istovremeno, ova temeljna neinformisanost, nastala kao glavni produkt tzv. informatičkog doba, osim saznajne oskudice, ima, kao posledicu, i čulnu utrnulost: bombardovanje informacijama, zapravo, osiromašuje čovekov ne samo saznajni svet, već otupljuje i njegovu čulnost, pretvarajući ga u ravnodušnog potrošača ničega.
Šta je sa javnim, kritičkim stavom? Da li je on danas društveno prihvaćen?
-Treba najpre postaviti pitanje kako je moguća kritika u epohi sistemske nedostatnosti informacija i znanja; s tim u vezi, danas bi se reklo da ono znanje koje nije medijski, odnosno tržišno posredovano, te podržano od vodećih industrija, nije uračunato u vladajući korpus znanja. Živimo takoreći gluvo i mračno doba buke i lažnog sjaja.
U takvom kontekstu, čini se da pojava koji nazivamo fake news u sve većoj meri oblikuje javnost, konstituišući ona mnenja koja su direktno nasuprot kritičkog mišljenja. U dogmatskom svetu nauke, tehnologije i medija ne postoji prostor za podsticanje, razvijanje i artikulisanje kritičkog mišljenja; u isto vreme, to polje otvara se za saznajni, estetski i etički relativizam, te za onu vrednosnu orijentacija koje podstiče potrošnju i nemišljenje. Rečju, u svetu vladavine medija kritika iščezava iz javnog života i premešta se u ilegalu. Društveno je nevidljiva, pa se i “opaža” kao nevažna ili nepostojeća. A ako je i opažljiva, onda je često nedelotvorna, kozmetička, ritualizovana i pretvorena u puki kriticizam. Jer, kritika opstaje tamo gde postoji volja za istinom (pogotovo za društvenom istinom) i gde se ta volja, kako sistemski, tako i pojedinačno, podržava, osnažuje i ne guši.
Kako mediji, a koliko društvene mreže oblikuju naše stavove?
-U Dijalektici prosvetiteljstva Adorno i Horkhajmer tvrdili su da mediji deluju kao jedinstvena industrija, tzv. kulturna industrija. Osnovni cilj te industrije jeste fabrikovanje svesti (mi bismo dodali – i nesvesnog). Filmska industrija, kao i mediji masovnih komunikacija uzeti su kao odgovarajući primeri za tzv. shematizaciju svesti. U novije vreme, Fidler je, primera radi, izneo tezu da svi mediji, u perspektivi, konvergiraju. To znači da su im ciljevi isti. Uprkos ovoj jedinstvenosti i sistemskom dejstvu, zbog strukturalne različitosti, danas razdvajamo medije masovnih komunikacija i društvene medije, tj. mreže. Ovi potonji su, makar u tehničkom smislu reči, demokratičniji (i daleko privlačniji mlađoj populaciji), a sudeći po uticaju, internet i novi mediji približavaju se trenutno najmoćnijem mediju današnjice – televiziji. Da li društveni mediji i mreže mogu da opravdaju poverenje korisnika, kao i nadu da su bliži ostvarenju medijskih sloboda nego tradicionalni mediji, pokazaće se u njihovoj i našoj zajedničkoj budućnosti.
Dodaj komentar