MediaSfera
Vlada Srbije 2017. godine proglasila je 18. maj za Dan sećanja na ubijene žene, žrtve nasilja. Taj datum je odabran jer je 16, 17. i 18. maja 2015. godine čak sedam žena u Srbiji ubijeno u porodičnom i partnerskom nasilju.
Od početka godine u Srbiji je u porodičnom nasilju ubijeno osam žena, a u dva slučaja od tog broja nasilje je bilo prijavljeno institucijama. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, u poslednjih 10 godina ubijeno je više od 320 žena od strane partnera i članova porodice.
Podaci mreže Žene protiv nasilja o ubistvima motivisanim mržnjom prema ženama pokazuju da su ubice najčešće supruzi i partneri, da je najveći broj ubistava počinjen vatrenim oružjem i nožem, a da se svaka treća ubijena žena obraćala institucijama za podršku. Nije zanemarljiv ni podatak da je za osam proteklih godina više od 400 dece ostalo bez majki.
Prema nalazima ženskih organizacija, koji se poklapaju sa podacima Zaštitnika građana, zaposleni u institucijama nadležnim za prevenciju nasilja najčešće propuštaju da proslede informacije o prijavi nasilja drugim institucijama. Takođe, zaposleni ne podnose krivične prijave ili zahteve za izricanje mera zaštite, čak ni kada su im na raspolaganju dokazi o fizičkom nasilju nad ženom ili decom.
Osim toga, institucije ne procenjuju adekvatno rizik od nasilja po život žene (ne proveravaju, npr., da li nasilnik poseduje oružje), a decu, koja su svedoci nasilja, ne tretiraju kao žrtve. Institucije i relativizuju nasilje imenujući ga „međusobnom svađom“, „poljuljanim međusobnim odnosima“, a neretko slede lične utiske i stavove zanemarujući pravila službe. Tako nasilnika nazivaju, na primer, „mirnim momkom kome je stalo do supruge i porodice“, a s druge strane dovode u pitanje istinitost prijave koju je podnela žrtva nasilja.
U izveštajima Zaštitnika građana isti podaci se pojavljuju iz godine u godinu, što ukazuje da u radu institucija na prevenciji nasilja nema nikakvog pomaka.
Mreža Žene protiv nasilja naglašava da društvo može doprineti smanjenju nasilja, ali ga isto tako može i podsticati širenjem mržnje u javnom prostoru i na društvenim mrežama, kao i tabloidnim izveštavanjem. Kako ističu, „u korenu nasilja prema ženama je mržnja prema ženama“.
Roman „Krv u ledu“
Roman “Krv u ledu” Marije Miketić je priča upravo o jednoj takvoj ženi. Zasnovan je na istinitim događajima i stvarnim ličnostima. Ovo je zbirka gubitaka i esencija bola. Za ovaj roman Marija Miketić je na manifestaciji „Dani aktivizma za rodnu ravnopravnost“ dobila Nagradu za žensku izuzetnost.
„To što sam umrla kao mučenica od obostrane je koristi, tolike da drugačija smrt nije mogla da pokrije život.
Mučeništvom svojim pred Gospoda izlazim čista, prosta, bela.
Tesno grlo materice što razglavlјuje lobanju: iz vode krvlјu do duha, na svetlost!
Ako sam mučeništvo izazvala – neka mi se oprosti!
Ako sam gnev raspirivala – neka mi se oprosti!
Ali, ako sam mučitelјu svom oprostila da bi vazda preda mnom bio kriv, a greh njegov potpun – to neka mi se ne oprosti ni na ovom ni na onom svetu.
To što sam umrla kao mučenica, za njega je jama koja se ne može preći. Zjapi, pusta i duboka, a na dnu je đavo. Ničim se ne da premostiti, nikako zaobići, ako siđe neće se popeti, a dalјe mora…
I on je tu mučeništvo podneo.
Ja stradanje tela, on svega drugog, pa i tela.
Ako me je batinao kao zver – neka mu se oprosti!
Ako je dozvolio da gnev nadjača i pravo i svet – neka mu se oprosti!
Ali, ako se pokajao da bi moju nevinost sličnu svim drugim, pa i sopstvenoj, učinio – to neka mu se ne oprosti ni na ovom ni na onom svetu.“
Dodaj komentar