REČ BEZ ZIDA

REČ BEZ ZIDA: Hobotnice

MediaSfera

 

 

Piše: Ljiljana Šarac

Foto: privatna arhiva

 

 

Pre samo petnaestak godina deca su se povazdan igrala na ulici ili na obližnjoj poljani. Od proleća do pozne jeseni čula se vesela graja dok bi dečaci jurcali za loptom, a devojčice preskakale lastiš. Onda bi se izmešali i otpočeli neka bije-neka bije, ili između dve vatre. Majke bi ih jedva uterale u kuću, više puta ih pozivajući na večeru…




Kolena su im bila puna krasta od pada sa bicikla ili rolšua. Obrazi rumeni od boravka na čistom vazduhu i potamneli od sunca.

 

Klikeri, vijače, hulahop, frizbi… Sve su to bili rekviziti koji su se s ponosom iznosili među drugare.

 

Ne čini li vam se da sve ovo zvuči kao da govorim o kamenom dobu?! Pluskvamperfekat – davno prošlo vreme!…

 

Pritom uopšte ne prozivam video-igrice. One su samo delić iz paketa problema.

 

Ljiljana Šarac sa sinovima Vojinom i Đorđem 2011.

 

Mi našu decu kao da, otkako prohodaju, spemamo za diplomatiju ili reprezentaciju. Od vrtića kreću na raznorazne treninge i u škole jezika. Uz to treba udenuti ponekad logopeda, neki ples ili balet…

 

Roditelji ih kao bez glave odvoze, dovoze, čekaju, navijaju, savetuju trenera da ih ubace u igru, i konstantno se nerviraju jer su pod stresom…

 

Više niko ni za šta nema vremena.

 

Deca ne idu jedna kod drugih. Na odmorima u školi stoje sa telefonima u rukama, na pauzama gledaju u ekrane. Ne razgovaraju mnogo, njihov govor je oskudan, štur.

 

Otuda je na časovima svako odgovaranje nalik ceđenju suve drenovine… Rečenice su polovične, isprekidane, mucave…

 

O čitanju knjiga i bogaćenju rečnika ovoga puta nećemo, to je tema za sebe…

 

Realno, slobodnog vremena je sve manje kako vreme prolazi. Tu se kao dodatna obaveza javljaju privatni časovi.

 

OŠ Stefan Dečanski

 

Prvo se počne sa jednim nastavnikom, pa sa dva, pa…

 

Imala sam đaka koji je imao šest privatnih nastavnika! Dete kao da je išlo u školu posle škole! Nije davao uopšte nikakav znak da ga išta zanima. Sedeo je na času da bi odsedeo, usporeno odgovarao, pisao tresući rukom, često hukćući.

 

Realno, svako bi tako reagovao!

 

Onaj ko hoće – naučio bi sve to i sam. Jer dečko je to mogao, samo se nije trudio.

 

Ambicija je bila roditeljska, a ne njegova. Često smo svedoci sličnih slučajeva…

 

A pre samo deceniju-dve društvo se sakupljao i zajednički rešavalo teške zadatke. I uspevalo u tome…

 

Kada smo zaboravili da su deca i dalje samo deca? Da nisu hobotnice!

 

Vreme je da se setimo koliko je lep i neponovljiv period detinjstva!

 

Greh je oduzimati im ga. Sve se da nadoknaditi, osim tog vremena čiste bezbrižnosti!

 

 

Ljiljanu Šarac možete pratiti na:

https://www.facebook.com/ljiljanasaracpisac/

Instagram: #saracljiljana_pisac

 


 

Lijiljana Šarac

Novinarka, PR, nastavnica, književnica, kolumnista, majka. Neko ko živi za pisanu reči i od pisane reči. Autor četiri hit romana. Radoznalog, istraživačkog duha, s neiscrpnom žudnjom da se ispituju i pomeraju granice, da se viri iza zidova, i da se prepreke na putu zaobilaze i prevazilaze. Neko ko veruje u svoje i snage ljudi sa kojima je bliska. Voli smeh i život sagledava uvek iz pozitivnog ugla. Živi po ubeđenjima koja deli sa članovima svoje porodice i đacima iz učionice, a od sad i sa čitaocima kolumne REČ BEZ ZIDA.

 

 

 

Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .