MediaSfera
I deo: U potrazi za ljubavlju (o kojoj se TOLIKO govori)
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Marija Ćalić, Aleksandar Jočić, Miljko J. Radanović
Afrodita nije bila sigurna ko je od bogova poslao vodenu nimfu da dovede mrave i da potom, nevidljiva, iz reke poduči Psihu kako da sakupi zlatno runo. Sumnjala je na Temidu, boginju pravde i zakonitog poretka. Jer, iskreno, prirodni zakon nalaže da mladi iz svoje ljubavi stvaraju novi život, a ne da doveka sede uz mamine skute.
Da je Erosova ljubav prema ovoj smrtnici bila iskrena, u to nije bilo sumnje; rane mu nisu prolazile. Svime što je božansko vlada zakon “kako spolja, tako i unutra”, zakon harmonije. Erosovo srce je krvarilo; kako onda spoljne rane da zacele? „Ako će moj sin večno biti zaljubljen u tebe“, razmišljala je Afrodita odmeravajući devojku kojoj je uspeh u rešavanju zadataka vratio staru lepotu, čak joj dodao i novi sjaj, „onda i ti moraš biti besmrtna gospodarica života, a ne samo njegova miljenica. Pa, da vidimo jesi li sposobna da sama izabereš, odlučiš i rešiš.“
– Ostao ti je još jedan zadatak – rekla je naglas. – Ponestalo mi je vode s Planine Zmajeva, kojom ispiram Erosovu ranu – dodala je, pružajući Psihi vrč. – Napuni ga na izvoru koji se nalazi na vrhu te planine i donesi mi ga.
Psiha je pogledala vrh u daljini, koji obleću zmajevi. Nije znala kako će rešiti zadatak, ali je već naučila da ne vredi unapred razmišljati o nečemu što ne poznaješ i da nerešivi problemi ne postoje. „Da sam verovala dodiru, umesto izmišljenim pričama o čudovištima, ne bih prolazila kroz sva ova iskušenja, već bih srećno ležala u naručju svog voljenog; dakle, o zmajevima ću misliti kad ih budem videla pred sobom.“
Foto: Aleksandar Jočić
– Razumela sam – rekla je, prihvatajući vrč. – Planina zmajeva nije tako blizu. Krećem odmah, da me ne uhvati veče – izgovorila je i krenula ne oklevajući, ni ne pogledavši boginju.
Iako sigurni, Psihini koraci bili su lelujavi i meki, kao vlati trave po kojima je gazila. U ritmu poznog proleća koje ju je okruživalo, napredovala je ka vrhu sa koga su se već čuli glasovi zmajeva. Sunce tek što je krenulo silaznom putanjom iz zenita, kad je trava postala ređa, a zmajevski krici glasniji.
Najednom se smrklo. Umesto neba, Psiha je nad svojom glavom ugledala nešto bezbojno sivo. Sunce je nestalo, a nozdrve joj je napunio smrad sumpora. Ali, ta siva masa se kretala i Psiha je uskoro ugledala džinovske kandže. „Pa to je krilo zmaja“, shvatila je, brzo se bacivši u zaklon jedne stene. Nedaleko je ugledala pukotinu u planini, pećinu. „Tamo bi mi bio dobar zaklon“, pomislila je, „iz koga ću moći da posmatram zmajeve i smislim šta da radim.“
Zmaj koji joj je tako iznenada zaklonio sunce, vinuo se među svoju braću koja su letela bliže vrhu; svetlost se vratila, a Psiha je iskoristila njegov let nagore da brzo i neprimećena otrči do male pećine. Smestila se skupljenih nogu u pukotinu koja je zapravo bila tek udubljenje u kamenu i počela da osmatra. Zmajevi su bili brzi i ogromni, neprobojnih sivih krljušti, sa jakim kandžama. Miris sumpora bio je skoro vidljiv. Nijedne ptice nije bilo u okolini. „Bile bi lak plen zmajevima“, zaključila je Psiha, posmatrajući jednog kako se brzo ustremljuje i nepogrešivo hvata neku sitnu životinjicu koja je zalutala u ovu pustu, kamenu vrlet kojom čak ni zmije ne prolaze. Sivi zmajevski ples je zaklanjao nebo, ali ponekad bi ga prosekao razigrani odsjaj s vrha planine. Psiha je shvatila da se to sunce prelama na izvoru sa koga je trebalo da zahvati vodu.
„O bogovi“, pomislila je, posmatrajući ta čudovišna bića, „kako sam bila glupa! Zar je moguće da sam mogla da poverujem kako mi u postelju dolazi nešto ovome slično? Koja je to magija mnome bila ovladala?“ pitala se iskreno. Osetila je silovitu mržnju prema svojim sestrama. Više nisu bile žive, ona se osvetila, ali osvetom se može popuniti samo pukotina u ugledu, a u srcu i duši – nikad. Kada bi oživele, usmrtila bi ih opet, i opet i opet!
Mržnja i molitva
Mržnja je u redu, klimnula je glavom Afrodita, koja je u mirnoj vodi Jezera Znanja posmatrala svaki Psihin korak i čitala njene misli. Mržnja je zla gospodarica, ali kad se pobedi, postaje dobra učiteljica. I bogovi i ljudi mrze, ali bogovi svoju mržnju umeju i da ugase. A čovek, kad ga pritisnu nevolje i glad, postaje rob svoje mržnje. Da vidimo od koje si ti sorte.
„Šta ja to radim“, trgla se Psiha najednom. „Gubim snagu maštajući o osveti koja je izvršena i više je ne može biti, umesto da se usredsredim na svoj zadatak!“ I tako je Psiha nastavila da sedi u svom skloništu i posmatra zmajeve. Nadala se da će im naći neku slabu tačku, ili da će joj opet doći neka pomoć, ali ništa od toga. Jedino što je mogla da primeti bilo je da zmajevi vide svaku senku koja se na planini pomeri, pa je pazila čak i kako diše. Nju onaj zmaj nije ni video ni rastrgao samo zato što su je pomagači opet zaštitili, to je bilo jasno. Tako je došla i noć. Baš kao što se i plašila da će biti, zmajevi svoju stražu nisu napuštali ni noću, samo su se smenjivali, a u mraku su videli podjednako dobro kao i po danu.
Foto: Aleksandar Jočić
Jutro je Psihu dočekalo utrnulu i gladnu. Noge više nije osećala, glad joj je svu snagu pojela i glava joj je klimala na vratu, ali ni za trun nije bila bliže rešenju svog zadatka, nego kad je onako ponosno uzela prazan vrč iz Afroditine ruke. „Ovaj put mi pomoć neće doći sama, moram da molim za nju“, shvatila je. Sve češće joj se pogled gubio u daljini i umesto zmajeva na nebu, smenjivale bi joj se slike muka kroz koje je prošla i slike radosti s Erosom. Nije smela da zaspi, a umor joj je već brisao svest. U jednom trenutku, učinilo joj se da čuje njegov glas i da oseća kako je njegova ruka dodiruje; sasvim zaboravivši gde je, krenula je da mu skoči u zagrljaj, ali ju je viša pomoć ponovo spasla. Udarila je glavom u stenu. Raskrvarila je čelo, ali da je iskočila iz skrovišta, zmajevi bi je primetili. Samo… Kom bogu da se obrati? Panu je draga, ali kako bi on izašao na kraj sa zmajevima? Ili Demetra, koja gospodari svime što niče iz zemlje, ali ne i letećim bićima. „Samo jedno prolazi između zmajeva“, setila se Psiha, „oštri odblesak sunca na vodi“. „Pa da!“ sinulo joj je. „Samo bog nebeske svetlosne oštrice može da mi pomogne!“
Foto: Aleksandar Jočić
– O, Gromovniče! – zavapila je Psiha samom Zevsu.
- Ti koji si najmoćniji među bogovima, najsilniji među ljubavnicima, – pomozi mi!
- Pomozi mi bez žrtve i uzdarja, jer se ne borim ja i ne znam šta bih ti žrtvovala!
- LJubav se bori za mene.
- Pomozi ljubavi, da joj Eros i ja služimo i slavimo je.
- Pomozi ljubavi!
Ceo Olimp pratio je Psihina iskušenja od samog početka. Među bogovima su već bile počele da padaju opklade i Zevs, koji je ionako mislio da je Afrodita preterala u samostalnosti kad je Psihino iskušavanje u pitanju, odmah je čuo molitvu, a odmah je i reagovao.
– Idi, napuni Afroditin vrč vodom sa Planine Zmajeva, a potom se vrati i odnesi i Psihu i vodu dosadnoj Erosovoj majci – naredio je svom moćnom gvozdenom orlu, jedinoj ptici čijoj brzini i snazi ni zmajevi ništa nisu mogli. – Požuri – dodao je – ja ću Psihu sakriti od zmajeva u oblak, da opruži noge i napije se kiše, a ti učini kako sam rekao!
Prava žena
Ni Afrodita sama ne bi mogla da opiše osećanja sa kojima je dočekala Gromovnikovog orla i njegov dragoceeni tovar. “Uspela je! Eros je umeo da izabere” uzviknula je, ne bez majčinskog ponosa, čim je u vodi Jezera Znanja videla i čula Psihinu molitvu. Lepa smrtnica je uspela da spozna suštinu ljubavi. Iako joj to znanje još nije doprlo do svesti, primenila ga je. Ljubav nije ni čežnja, ni žudnja, ni zadovoljstvo, ništa od onoga što ljudi u svojoj gluposti nazivaju njenim imenom; ljubav je sila koja je stvorila i stvara sve što jeste, i svet i bogove. I nema boga koji bi je porekao.
Foto: Miljko J. Radanović
Ne može se reći da je Afroditi bilo baš sasvim pravo što smrtnica odoleva njenim iskušenjima; pa ipak, počela je da navija za nju. Psiha je savladala sve zadatke. Ostala je još samo jedna prepreka. „Moraće i Eros da se digne sa svoje postelje i učini nešto, kad mu nije valjala nijedna od boginja, ali neću joj još ništa reći.”
– Neka se prvo odmori – kazala je svojim sluškinjama. – Pokazala je da je hrabra, odlučna i razborita. Ali još nije pokazala da je prava žena, koja muškarca čini hrabrim, odlučnim i razboritim. Bez toga, neće ona biti dostojna boga i uzdići se na njegov tron već će, naprotiv, boga srušiti u jadnog, malog, slabog čoveka.
Dok je Psiha ležala zanemela od iscrpljenosti, ledene noći sa Planine Zmajeva i smrada sumpora koji joj još uvek nije napuštao nozdrve, boginja je pozvala svoje sluškinje Milost i Nežnost da devojku okupaju u peni gracioznosti, namažu uljem lepote i uspavaju snom zdravlja.
Nastaviće se…
Dodaj komentar