MediaSfera
„Politika“ najstariji je dnevni list u Srbiji. Osnovali su je braća Vladislav i Darko Ribnikar 1904. godine u Beogradu. Za ove novine pisali su gotovo svi jugoslovenski književnici, javni i naučni radnici. B92.net ovog četvrtka prenosi tekst iz „Politikinog“ prvog broja od 12. januara 1904. godine. Prenosimo vam ga u celosti.
Zadatak nezavisne štampe
„‘Da slobodno pretresa sva javna pitanja, bez gnjeva i bez pristrasnosti; da pravednom kritikom vladinoga rada potpomaže opoziciju; da lojalnošću svojom i nepristrašnošću štiti vladu od neosnovanih napada opozicije; da podjednakom revnošću deli udarce i desno i levo od sebe, eto, to je zadatak slobodne, nezavisne štampe’, rekao je Bizmark jednom prilikom u nemačkom parlamentu, on koji inače nije hteo da bude nežan spram štampe i javnog mnjenja.
Naravno, taj zadatak nije ni prost ni lak ni u mnogo starijim zemljama, a kamoli kod nas. Treba mnogo konsekventnosti, mnogo građanske kuraži, mnogo dubokog, političkog uverenja, pa da se to uvek mogadne da izvrši. Treba i mnogo hladnokrvnosti.
U borbi čovek po neki put i nehotice suviše jako zamahne, ali to ne znači da je hteo da ubije. Takvi se udarci moraju mirno i primati i davati, bez srdžbe i bez jetkosti. Kreštavci, sem ljudi slabih nerava, koji dobijaju histerične napade pri prvom sudaru, treba da ostanu kod kuće. Šta traže, kad im nije mesto tu?
Zadatak nezavisne štampe ne samo što je težak, nego je i vrlo nezahvalan. Naročito kod nas. Nigde se tako lako ne zaboravlja da neko može imati i protivno uverenje, pa da je ipak to uverenje pošteno i iskreno. Odmah se podmeću neke zadnje misli i podmukle namere svakome, koji je drugog mišljenja, pa se onda čudimo otkud tolika ogorčenost. Kako je ne bi bilo? I onda u toj opštoj omrazi nezavisna štampa prolazi još ponajgore. Usluge, koje ona čini zaboravljaju se brzo; pamte se samo udarci koje s pravom zadaje.
Kod nas se nezavisnoj štampi čak i odriče svaka važnost. To je vladin organ Samouprava pre neki dan izrično učinila. Pretresajući sve vrste današnje opozicije, ona veli da se nezavisnoj štampi ne može pridavati nikakva vrednost, jer iza nje ne stoji nikakva politička grupa. Pre svega, zašto Samouprava računa nezavisnu štampu u opoziciju? Zar je neprijatelj onaj, koji, kudeći, kad ima šta da kudi, bez zazora, i hvali sve što je za pohvalu? U životu se to obično zove prijatelj.
Još je pogrešnije njeno mišljenje da nezavisna štampa ne može imati nikakve vrednosti, pošto nema iza sebe nikakve političke grupe. Zar je istina manje istina, kad je kaže jedan čovek, no kad je kažu više njih? Vrednost jedne osude ne leži u količini lica koja je iskazuju, već u opravdanosti njezinoj, kao što je i pohvala samo onda pohvala, kad je razložita, pa ma je govorio jedan jedini čovek ili stotinu i hiljadu njih.
Svakoj parlamentarnoj vladi potrebna je partijska opozicija i Samouprava ima pravo, kad žali, što je današnja vlada nema. I za vladu i za radikalnu stranku bolje bi bilo da je ima. Ali čega nema, toga može biti. Dotle neka Samouprava dopusti svima onima, koji nisu u partijskoj borbi ogrezli, da slobodno iskažu svoje mišljenje, ne s ovog ili onog, čisto partijskog gledišta, već po svom dubokom uverenju.“
Beograd, Politika, 12. januar 1904.
*Tekst preuzet sa sajta Digitalne Narodne biblioteke Srbije
Izvor: B92
Dodaj komentar