MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević – Jočić
Foto: Vasilije Savić
Čitaoci portala MediaSfera subotom imaju priliku da uživaju u kratkim pričama Snežane Ćosić. Razgovaramo o njenim romanima, književnim počecima, poeziji koja je takođe njena velika ljubav, otkriva da čovek ne može da pobegne od sebe i svog talenta koji pronađe način da ispliva na površinu.
Snežana Ćosić je rođena u Župi, berićetnom kraju voćara, povrtara i dobrog vina. Otkako je, kao petogodišnjakinja savladala slova, neprestano piše. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine, specijalista mikrobiologije, po opredeljenju pisac. Sve vreme dok je radila u veterini aktivno je pisala pesme, priče, dnevnik, dok je „u sebi“ sklapala buduće romane. Od snova o spisateljskoj karijeri nije odustajala ni na čas. Prolazila je, kako je rekla u jednom intervju, i lomove, pa i potpuno odustajanje od pisanja, da bi se posle gubitka majke suočila s mnogobrojnim velikim pitanjima, a odgovore potražila ispisujući roman, u dahu. Njen književni prvenac “Ne lomi mi lojze, ne kradi mi grojze” prodat je u 10.000 primeraka. To ju je ohrabrilo da nastavi da piše. Njen roman “Stanica Balkan” doživeo je, takođe, veliki uspeh kod čitaoca. Krajem prošle godine predstavila je zbriku kratkih priča i pesama “Ljubi me”.
Šta Vas je privuklo veterini, a šta pisanju? Kako ste se “pomirili” te dve profesije?
– Dok sam se bavila veterinom, pisanju sam “popuštala”, obično noću. Bežala sam. Veterina je bila slučajan izbor. Roditelji mi nisu dozvolili da sama odaberem zanimanje. Stoga je veterina bila prkos, ženski inat da se dokažem u “muškom zanimanju”. To što sam pisala, krila sam, opet najviše od sebe. A onda te sustignu događaji u životu. Onda te stigne ono od čega najviše bežiš. Tako je mene stiglo pisanje. Romanopisac sam, tako da to što sam provela 25 godina u veterini, sada dođe kao kvalitet.
Oduvek ste pisali, dobijali nagrade. Šta Vas je navelo da u jednom trenutku sva svoja napisana slova spakujete u kartonske kutije i odnesete u podrum, daleko od očiju svakodnevnice?
– Gledano sa ove distance, imam utisak da sam tih 25 godina provela u ortopedskom koritu. Međutim, dok sam bila u tome, činilo mi se da sam već toliko duboko da više nema povratka. To me je nagnalo. Ubrzo nakon toga, život je počeo da mi se raspada po svim šavovima. A od kako znam za sebe, želela sam samo da jednog dana pišem.
Mogla bih da dodam da je život bio dosta surov prema meni, ali mislim da je tako za svakoga ko hoće da ga zaista živi.
Na sreću Vaših čitaoca, ipak, ste odlučili da “izađete” iz podruma i da ponovo izvadite sve te svoje napisane reči. Kada ste došli na ideju da napišete ovaj roman?
– Posle pet godina ne uzimanja papira i olovke u ruke, sela sam i napisala svoj prvi roman, “Ne lomi mi lojze, ne kradi mi grojze”. Ideja je došla pre 25 godina tako da je prosto samo izašao iz ruke. “Stanica Balkan” je isto dugo sazrevala, zato su tako brzo došli jedan posle drugog.
Rođeni ste u Župi, berićetnom kraju voćara, povrtara i dobrog vina. Da li je ženi u tom muškom okruženju teži put do uspeha?
– Ako muškarac želi uspeh, onda se, sem njega samoga koji naravno daje sve od sebe, i cela njegova okolina potrudi da on taj uspeh i postigne. Ako žena želi uspeh, prvo joj svi objasne da je žena i da to uopšte ne bi nju trebalo da zanima. Znači da žene ne startuju od nule, nego iz minusa. Tako je svugde na svetu.
Ovo pitanje je izuzetno kompleksno, tako da trivijalizacija koja je svakodnevno prisutna dezavuiše njegov značaj. Ponekad se uspehom smatra odlazak na posao i obavljenje kućnih poslova. To je svakodnevni život. Uspeh košta, manji broj žena u odnosu na broj muškaraca je spremno da pogleda ne samo kolika je cena, nego i da je plati. Tako da se u tom smislu, sa ženske strane uglavnom podmeću neralna očekivanja.
Koliko su uticaja kafane i dobra kapljica imale na vašu literaturu?
– Kafana svakako. Volim kafane. One prave, sa starim konobarima koji već unapred znaju šta je toga dana za tebe. Sa njihovim stalnim, ili usputnim gostima, ustajalim mirisima, uostalom, radnju romana Stanica Balkan sam smestila upravo u kafanu.
Sem po neku čašu dobrog vina, ne konzumiram druge vrste akoholnih napitaka. Uostalom, vino to i nije. Ono je nektar od grožđa.
Kako je nastao Vaš prvi roman “Ne lomi mi lojze ne kradi mi grojze”? Ko su Vaši junaci?
– Već sam napomenula da je on sazrevao u meni 25 godina. Okosnica priče je muško-ženski odnos. Šta žene žele, a šta muškarci, šta dobiju jedno od drugog za uzvrat. Shodno tome junaci su upravo muškarac i žena. Naravno kada je žena u pitanju to nije samo jedna žena, tu su uvek i njene drugarice, mama, svekrva, suparnice, poznanice.
Ako jedne zimske noći slučajni putnik zastane na “Stanici Balkan” šta će ga sačekati?
– Podele u kojima živimo. Besmislene, nadrealne situacije koje su takodje naša stvarnost. Fikcija koja je to samo naizgled. Realnost kakva jeste. Kakve su u njoj šanse za zaista velika dela?
Pišete i poeziju. Nedavno ste promovisali i Vašu zbirku “Ljubi me”. U čemu pronalazite poetsku inspiraciju?
– U emocijama. To mi je način da ih kažem. Kada su emocije u pitanju, volim da ih pokažem po delima se poznajemo. Poezija tu dođe kao muzika.
Autorka ste bloga sa milionskim pregledima Pričaj mi. Šta Vas je podstaklo na taj korak?
– Pitanja koja mi ljudi postavljaju. To su uglavnom ista pitanja. Priče na mom blogu nisu recepti za život. Znate ljudi se uglavnom dele na one koji na sve gledaju racionalno i one koji na sve gledaju kroz čula, dakle emotivno. Teško se stiže u životu do realnog, do umnog. To nije isto što i razumno. Pokušavam da na taj način, prosto onoliko koliko se i meni dalo, stvari koje su mi poznate približim drugim ljudima. To su obično neke svakidašnje situacije oko kojih se svi mi saplićemo. Danas je ljudima mnogo teško.
Kroz Vaš roman “Stanica Balkan” i poeziju provlači se reč “so”. Zašto? Ne volite slatko ili želite nešto drugo da nam poručite?
– Volim slatko. Čini mi se da ne mogu da zamislim dan bez čokolade. Ali, bez toga se može. Bez soli nema života. To je ta, u svakom smislu, sitna stvar, dodatak, začin… ili kao što kaže glavna junakinja “Stanice Balkan”: Šećerom se možeš zasladiti i bez šećera, sa solju treba znati.
So je inspiracija za mene.
Čitaoci MediaSfere svake subote imaju priliku da čitaju Vaše kratke priče. Šta Vas je privuklo ovoj zahtevnoj formi? Koje Vas teme zaokupljaju?
– Ta mogućnost da se sa malo reči kaže mnogo. Da u jednoj priči uvek imam još makar dve. To je za mene izazov. Uglavnom pišem na iste teme, kroz pesmu, roman, kratku priču, blog. To su priče o životu, ljubavi, samospoznaji.
Koliko u Vašoj prozi ima autobiografskog, ličnog?
– Došla je kroz mene. Kada stvaram neki lik, uvek uzimam nekog koga znam, tako da ga crtam kroz roman.A opet, to je moje viđenje.
Imaju neki sitni događaji. Ima puno mojih snova.
Kažete “sve što pišem, prvo izlazi iz ruke, tako da uz sebe uvek nosim olovku i svesku”. Da li to znači da i dalje sve prvo pišete rukom, a potom prekucavate?
– Uglavnom. Povezujem kucanjem na tastaturi. Sve bitne delove ispisujem rukom. Dešava mi se da olovka “sama ide po papiru”, volela bih kada bih to nekako preselila na tastaturu. Bilo bi mi lakše.
Kakvi su Vam književni planovi?
– Spremam novo izdanje romana, “Ne lomi mi lojze, ne kradi mi grojze”.
Pišem nov roman, koji je ujedno i nastavak “Stanice Balkan”.
Dodaj komentar