MediaSfera
I deo: U potrazi za ljubavlju (o kojoj se TOLIKO govori!)
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Marija Ćalić, Slobodan Čavić, arhiva
“Eh, kada bi lepe devojke znale koliko bi im ružan mladić bio zahvalan kad bi ga odabrale…”, reče mi pre mnogo godina jedan poznanik. Iznenada je tuga tako nahrupila iz njega, da sam pomislila kako će zaplakati. Htela sam da mu kažem kako lepe devojke ne traže zahvalnost, već ljubav. Ali, onda bismo se upleli u definisanje ljubavi, a to je beskrajna priča. Zato nisam rekla ništa. Zapamtila sam njegovu rečenicu, da mi bude dobar primer, šta ljubav nije. Na sasvim suprotnoj strani od nje, u mojoj svesti, stoji jedna slika iz detinjstva.
Bio je početak leta ranih sedamdesetih; sećam se da sam tada išla u neki od nižih razreda osnovne škole, ali ne i koliko sam tačno godina imala. Moje dvorište je bilo veliko, s baštom u gornjem delu odvojenom kamenim bedemčićem, na koji se pelo uz nekoliko isto tako kamenih basamaka. Kamen mirise leti, kad se usija na suncu – mirise na jaru, a ja sam taj miris volela, posebno kad upeče podne i svi se sklone od vrućine – ljudi, psi, mačke; čak i vetar, tako da se i lišće na granama utiša, da nijedan šum ne uznemiri blagi, titravi miris jare. Sedela sam na ivici bedemčića s nogama u vazduhu i osećala kako mi prsti na bosim stopalima postaju vreli od sunca, kao kamen čiji sam miris udisala, kad sam ugledala buba-maru. Sve je bilo kao na filmu, suviše savršeno da bi bilo stvarno. Plavo nebo bez ijedne ptice ili oblačka, sunce koje žari, nestvarno narandžaste kajsije na mirnim granama, beo usijan kamen, zamišljena devojčica golih udova i crveno-crna buba-mara.
Slobodan Čavić
Stavila sam pred malu bubu šaku, a ona se popela na nju i nastavila da mi klizi uz dlan, kao da je baš tako bilo nacrtano na njenom planu putovanja. Posmatrala sam je, kako nepromenjenim tempom napreduje po mojoj šaci, koju sam obrtala kad mala buba stigne do ruba, nesvesna da se vrti ukrug. Pomislila sam kako sad, u tom trenutku, imam moć da promenim scenario. Mogla sam da zgnječim buba-maru i ona nikad ne bi stigla na svoje odredište koje ionako, verovatno, nije ni postojalo. Ništa se ne bi promenilo – sunce bi i dalje peklo, kamen bi i dalje blještao, grane mirovale, sigurno niko ne bi napustio svoje sklonište i ušao u kadar – pa ipak, harmonija bi bila porušena. Bešumno krckanje crveno-crnog oklopa odagnalo bi – u to sam bila sigurna – titravi, blagi miris jare iz mojih nozdrva. Spustila sam natrag na kamen buba-maru, koja je odmah nastavila nepromenjenim tempom po svom nepostojećem planu putovanja, a potom ustala da uberem jednu kajsiju. Kada sam prišla drvetu, začula sam tiho zujanje, malo dalje. Blizu ograde, na zemlji je ležala mrtva ptica, verovatno uginula od vrućine. Zuj je dolazio od muva koje su obletale mrtvo telašce. Prizor je bio tužan, ali nije narušavao harmoniju. I tada sam videla: smrt nije ni ružna, ni zla. Ne, ružna i zla je čovekova bahatost. Harmoniju ne narušava smrt, već bahato čovekovo uplitanje u veličanstveni plan Univerzuma; osion kao i svaka neznalica, čovek preuzima ulogu Stvoritelja, Čuvara i Uništavača, da bi u neznanju stvarao, u gluposti čuvao i u zlu uništavao.
A ljubav… Ljubav je sila koja se soprotstavlja entropiji. Ljubav je sila harmonije.
Teoretski. Kako je u praksi? Kako takvu spoznaju primeniti u svom životu? Da, to je pitanje.
Eto, tako sam spoznala ono što sam kasnije čitala kod mnogih koji su uzor mnogima. Možda bi sećanje na taj uvid iz detinjstva koje je izronilo u mojoj svesti pre nekoliko godina, predstavljalo kraj mojih razmišljsnja, možda bih bila vrlo zadovoljna sobom i verovatno čak tako zaljubljena u svoju pamet da mi neka druga zaljubljenost ne bi ni bila potrebna, kad mi poruke baštovana koji je negovao, zalivao i čuvao od štetočina moju mudrost, ne bi rashladile glavu svaki put kad se pregreje, umivajući me nekom od svojih otrežnjujućih rečenica. Jedna od njih je bila: Ne veruj čoveku koji često izgovara reči LJUBAV i BOG, jer taj ne zna ni za ljubav, ni za Boga.
– Lepo ti to sve zaključuješ – obratio mi se tako jednom glas Baštovana – ali, da te pitam nešto: jesu li ti ljudi u čijim rečima nalaziš potvrdu svojih uvida, tebi slični? Da li želiš da budeš kao oni? Simpatični patuljak, kao Ekhart Tole? Lepa i nepostojeći providna, kao Krišnamurti? Svadljiva i zapuštena, kao Blavacka? Ili rošava, kao Štajner?
– Šta pričaš! Svako ima neku manu, pobogu, pominješ ljude sa kojima nisam ni dostojna da se poredim!
– Dobro – nastavio bi Baštovan uporno. – Nisi dostojna, ali kad bi bila na njihovom mestu, zar ne bi ove osobine promenila? Kad bi te neko stavio u telo Ekharta Tolea, krenula bi u teretanu; kao Krišnamurti, odmah bi počela da izlaziš na kaficu s ljudima i ćeretaš ne bi li postala malo simpatičnija; u koži Blavacke smesta bi našla i krojačicu i frizerku (a o nutricionisti da i ne govorimo); a da si Štajner, stavljala bi puder.
– Ali, to sve nema veze s njihovom duhovnom porukom, to što pominješ su efemerne stvari!
– Jesu, ali tebi su, u tvom životu, važne. Ti nisi oni i njihova poruka nije tvoja. Jednim delom imaš uvide srodne njihovim, ali to nije sve. I zato, ako se zadovoljiš ovim što si spoznala i počneš svete reči da ponavljaš kao papagaj, one više neće biti svete, već prazne, a ti više nećeš biti ti, već imitacija, i nećeš znati ni za ljubav, ni za Boga.
– A nisi ni buba-mara – dodao je Baštovan na kraju, – koja postojano sledi svoj nepostojeći plan puta.
Sa takvim baštovanom mudrosti, šta sam drugo mogla, nego da tragam dalje? I da se pri tom ne obazirem mnogo na autoritete, jer ja nisam oni i njihova poruka nije moja, kao što mi je Baštovan lepo rekao.
Nastaviće se…
Dodaj komentar