REČ BEZ ZIDA

REČ BEZ ZIDA: Priče iz zbornice

MediaSfera

 

Piše: Ljiljana Šarac

Foto: Privatna arhiva

 

 

Jutarnja smena u školi prođe u trku.

 

Čas – zvono – odmor – čas – zvono – veliki odmor – čas… A u tim kratkim pauzama treba uvek nešto iskopirati, odneti u PP službu plan ili izveštaj, promeniti dnevnik, doručkovati, naručiti i popiti kafu, primiti roditelja koji ne može da dođe zbog obaveza na otvorena vrata, saslušati đaka koji tuče po vratima kao da mu gori pod nogama, a zapravo javlja da će opravdanje doneti sutra…




Dan osvaja, privatne obaveze čekaju. Nabavka, banka, pošta, pijaca, odmah posle nastave… Potom se trčećim korakom juri kući da se nešto skuva, veš prostre, kontrolni pregledaju, sudovi operu, muž dočeka s posla, deca dočekaju i preslišaju šta su radila, kako su, šta imaju za domaći, pa u krug…

 

Sve je drugačije u popodnevnoj smeni. Kako opada dan, tako se i užurbanost usporava, nervoza smanjuje, a buka stišava.

 

Razgovor postaje opušteniji dok senke vire kroz prozor i prisluškuju.

 

Dođe tako povremeno dan kada se u vazduhu pojave nevidljive spore smeha i dobrog raspoloženja. Neki spontani komentar pokrene lavinu anegdota i istinitih priča, pa se uz dozu neophodnog opreza zatvore vrata, da se u hodniku ne čuje smeh i komentari.

 

A kako se četrdeset pet minuta samo priča, priča, priča (pa tako pet ili šest puta u različitim odeljenjima), razumljivo je da će doći i do lapsusa.

 

Pa će umesto: – Sada pišemo, biti izrečeno: – Sada pišamo…

 

 

Nastavnica Geografije je više puta napomenula da nikada u jednoj rečenici ne upotrebljava zajedno reči Kurdi i Turci, otkad je čula da ih je omaškom njena koleginica spojila na času, pa je lako dosetiti se šta je na kraju ispalo!…

 

Ponekad uopšte ne mora da se desi jezička omaška, pa da dođe do urnebesa, pometnje i cirkusa na času.

 

Posebne pripreme vršim kad god obrađujem narodnu epsku pesmu ,,Dioba Jakšića“. Na početku časa ozbiljno, strpljivo, razložno govorim deci kako se jezik razvija, menja, i da značenje reči nije isto kako vreme prolazi. Istaknem i da glagol s početka pesme koju ćemo obrađivati znači grditi, kritikovati i da na taj način sagledaju razgovor zvezde i meseca. Klimaju oni glavama, kao sve je jasno i biće tako kako smo se dogovorili, sve dok ne pročitam prvi stih:

 

,,Mesec kara zvezdu Danicu…“.

 

E, tu sve padne u vodu, i dogovor, i disciplina, i rad i red… Sedmaci koje pubertet ozbiljno trese, pokrive se od smeha. Prvo se zgledaju, pa kikoću, a onda zavijaju kao sirene. Pustim ih neko vreme da se istutnje, onda s naporom uspostavim neki mir i nastavimo dalje…

 

Malo sam se s godinama prekalila, pa zamolim u nekom problematičnom odeljenju da neki mangup i kolovođa čita pesmu, ali, ili se on zaceni, ili se kikot razleže iz više izvora kao niz malih požara…

 

No, nije to jedina reč koja u nastavi ima rep!

 

U drugoj se pesmi krije stih :

,,Kazuj, kurvo, družinu ostalu“…

A u trećoj su kite koje junaka kuckaju po plećima…

 

 

Čak nas i u lekciji iz gramatike (ko bi rekao da će i tu postojati zamka) dočekaju svršeni i nesvršeni glagoli…

 

A deci je sve smešno. Imaju prave male radare da vas ulove kada napravite grešku. Tu svaki ozbiljan rad prestaje dok se oni ne isprazne i ne izluduju.

 

Jednom sam htela da kažem da sipi kišica pa sam izgovorila ,,sipica“, a oni su me danima podsećali na to.

 

Pomenuta koleginica je posle ovakvih primera navela niz svojih. Kaže da je uvek cirkus kada zada da se na karti nađe najveći grad u Pakistanu, po imanu Karači. Takođe zastane i vodi računa kada izgovara Maču Pikču, plašeći se omaške. Đacima je smešan i naziv jezera u Južnoj Americi Titi Kaka…

 

Razgovor o tim iskustvima nekako združi i opust prisutne. Pokaže da smo svi mi samo ljudi od krvi i mesa. Da se suočavamo sa raznim iskušenjima i tražimo način da se iskobeljamo iz neprilika u koje upadamo…

 

A smeh krepi i leči! I čini da se na naredni čas ode lepršavo i razgaljeno!

 

Sve je lakše i lepše kada raspoloženi pristupimo obavezama.

 

A šta ćemo sa lapsusima? Ama baš ništa! Ko radi  – taj i greši. Njih je bilo i biće. Mi u nastavi samo molimo Boga da nam neki od njih ne prišiju kao nadimak (mada, ko zna, možda već jesu)!

 

Ljiljanu Šarac možete pratiti na:

https://www.facebook.com/ljiljanasaracpisac/

Instagram: #saracljiljana_pisac

 


 

Lijiljana Šarac

Novinarka, PR, nastavnica, književnica, kolumnista, majka. Neko ko živi za pisanu reči i od pisane reči. Autor četiri hit romana. Radoznalog, istraživačkog duha, s neiscrpnom žudnjom da se ispituju i pomeraju granice, da se viri iza zidova, i da se prepreke na putu zaobilaze i prevazilaze. Neko ko veruje u svoje i snage ljudi sa kojima je bliska. Voli smeh i život sagledava uvek iz pozitivnog ugla. Živi po ubeđenjima koja deli sa članovima svoje porodice i đacima iz učionice, a od sad i sa čitaocima kolumne REČ BEZ ZIDA.

 

 

 

Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .