FEJSBUK I GRAD

Fejsbuk i grad: Ne pretvarajte život u umiranje!

MediaSfera

 

Piše: Milica Cincar-Popivić

Foto: Marija Ćalić, Clio

 

 

Ako ste Srbin, ili Srpkinja, neki vaš deda, pradeda, čukundeda je prelazio Solunski front. Mora biti tako, jer su svi muškarci, Srbi, i mladi i stari, koji su živeli u Srbiji početkom 20. veka, to učinili. Možda je nastavio lozu u kojoj ste rođeni nakon povratka iz rata. Možda je to učinio pre rata, a potom poginuo sa 28% srpkog tanovništva koje rat nije preživelo.




Znam da to svi znamo. Ali ne znam, zašto se niko ne pita kakvu su nam poruku preci ostavili, kakvu su poruku želeli da nam ostave. Po slikama, tekstovima i govorima koji se objavljuju, očigledno vlada ubeđenje da su nam preci bili sledbenici Muke i Patnje.

 

Sram vas bilo, vi koji niste dostojni da nosite prezimena svojih dedova! Sram vas bilo!

 

Nisu naši dedovi bili vernici muke i patnje, već Slobode i Domovine. Tako iskreni, duboki vernici, da su u ime Slobode i Domovine bili sposobni da prođu kroz muku i patnju. Nisu oni veliki zato što su patili, zapamtite to, već zato što su i uprkos patnji sledili put koji je osvetljavala blistava ideja. Zato što im patnja nije pomračila oči. Zato što im je ta svetlost dala život da učine nemoguće.

 

Zato što je njihova patnja imala cilj. Nisu naši dedovi prešli Albaniju, preživeli tifus i potom u veličanstvenom jurišu oslobodili zemlju Južnih Slovena zato da bi im naslednici postali nedelatna blebetala i poklonici mučeništva. Učinili su to zato da bi njihova domovina živela u slobodi u kojoj će njihovi unuci učiti, stvarati, voleti. Pokazali su jasno da se hrabrošću ostvaruje plemenit cilj i kad to izgleda nemoguće. Ne znam kad su u mojoj zemlji one izreke „šta ćeš, tako je to“ i „ćuti, biće bolje“ postale toliko popularne. Nisu nam ih dedovi ostavili, to  je sigurno, baš kao što ni fotografije koje svedoče o njihovom herojskom poduhvati nisu tu da bismo se divili njihovom mučeništvu kao takvom, već da bismo se divili njihovoj sposobnosti da vide svetlost i kad je tama svud oko njih.

 

Meni su obojica deda bili studenti kad je rat počeo, pa tako i uvršćeni među 1300 kaplara. Jedan je umro pre nego što sam se rodila, a drugi dovoljno kasnije da se njegovo ime  zadrži u damarima mog srca. Taj moj deda, koji je ovaj svet napustio sedamdesetih godina dvadesetog veka, Milutin Ristić, tokom prelaska Solunskog fronta pisao je dnevnik i skupljao herbarijum. Nikada mi nije govorio o strahotama koje je preživeo. Ni meni, ni drugima. Nije mnogo o njima ni pisao, samo ih je dokumentovao. Mislio je, govorio i pisao o svojoj inspiraciji, koja je bila dovoljno velika i svetla, da zarad nje podnese sve. O veličanstvenoj ideji slobodne, samostalne zemlje Južnih Slovena u kojoj će se živeti, učiti, raditi slobodno.

 

Smilje i sumpor: Narednici Dragoljub Ranković (gornja fotografija) i Milutin Ristić (donja fotografija)

 

Potomci mog dede nisu samozvane vojvode koje uz krkanluk i šenlučenje jedni drugima dele titule, po principu: „Ja tebi vojvodo, ti meni serdare“. Potomci mog dede nisu ni kukumakala koja se večito žale na nepravdu, a za pravdu ne umeju da se izbore, čak ni ne pokušavaju. Potomci mog dede nisu bednici koji bi da zastrašivanjem rasplamsaju mržnju i agresiju. Kada bi sada tih 1300 briljantnih, hrabrih mladića, došli među nas, možda bi povukli svaki svoj korak i znoj, a kamoli krv. Jer, oni su se borili za zemlju ljudi koji će negovati mir i napredak umetnosti, nauke i tehnike. Moj deda je želeo da njegova unuka svoju dušu neguje ljubavlju, duh plemenitošću, intelekt obrazovanjem, a telo sportom i tako me je i vaspitavao, dok je bio živ. Učio me je da čovek nije gospodar, već tvorevina Prirode. Učio me je da je cela planeta jedno biće i da je do čoveka hoće li biti njen miljenik, ili njena rak-rana. Naučio me je da me, kad iz svog srca odagnam strah i ispunim ga ljubavlju, pčele ljube a ptice mi pevaju i jedu mi iz ruke. Naučio me je da mi životinje budu prijatelji. Naučio me je da čujem šta mi biljka u saksiji poručuje, zašto vene i šta joj nedostaje. Naučio me je da ne učim samo glavom, jer se znanje ne stiče bez srca.

 

Nije me moj deda učio da svet gledam kroz strah, a sebe kroz paranoični ego. Nije me učio da jadikujem, već da živim. Nije me učio da nalazim opravdanja, već rešenja. Tako me je učio. Nisam  ja baš sve to i naučila. Čak ni on nije sve te veštine znao, ali je uvek, u svakom trenutku ka njima stremio.

 

Dunja Dušanić i Dušan Šarenac, koji su dnevnike mog dede Milutina Ristića i Dragoljuba Rankovića priredili za objavljivanje, nazvali su ovo izdanje „Smilje i sumpor“, što je preuzeto iz rečenice kojom moj deda opisuje jedno jutro posle bitke, te kaže: „Polje je mirisalo na smilje i sumpor“.

 

Pobednici su oni koji su i pored zagušljivog sumpornog dima umeli da osete miris smilja. To je veličanstveni, plemeniti nauk koji su nam naše dede ostavili.

 

 

 


 

Milica Cincar-Popović

 

Milica Cincar-Popović je majstor stila, što nije neobično jer dolazi iz porodice više generacija tvoraca pisane reči. Odrasla u ogromnoj porodičnoj biblioteci, svoje kniževno znanje počela je da stiče već u ranom detinjstvu. Danas ga prenosi dalje, zajedno sa Tamarom Lujak, polaznicima književne radionice „Reč i glas“.Uz brojne predgovore i eseje o književnosti, hermetizmu i radu na sebi (Self-development), objavila zbirku priča „Mač savršenog viteza“ i romane „Mala knjiga o početku“ i „Kako ugristi vampira“.

 


Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .