MediaSfera
Piše: Ana Atansković
Fotografije: Jovan Nedeljkov, Marianne Fricout-Morizot, Priče sa dušom
Poznavalac krempitaste, slobodne, duševne strane Beograda
Beograd to ti je sloboda. Pohođen, sravnjivan i gažen, uvek je, uprkos okolnostima i užegloj neslobodi koja bi zavladala njim kao kuga, nalazio odnekud snagu da nadmaši okove i rascepi godove. Jer, zapamti, Beograd je sleme u delti, breg iznad vira, kamen iznad poplave, oko iznad pošasti. Počinjem ovaj tekst upravo 20-og oktobra, na dan kada je osam partizanskih divizija udruženo sa četiri jedinice Crvene armije oslobodilo Beograd. Po ko zna koji put, da ne čuje zlo jer zlo je i samom sebi tamnica, nije njemu lako.
Velika sloboda! Bitna, značajna, beskrajna! No ništa manja nije ni “mala” sloboda, ona koju postigne jedan čovek sam za sebe, kada ljubavno-zanatski deo svoje duše pretvori u sopstveni posao, slobodan od šefova, ukrojenog radnog vremena i užasa zvaničnosti. Divim se takvim ljudima i zdušno isto sebi želim.
Ana Atanasković: Spisateljica koju čitateljke zovu „ženski Momo Kapor“
U Beogradu živi jedan takav, a poznajem ga odavno. Zove se Nenad. Eto, Beograd je jedan slobodan Nenad koga sam upoznala kada je izdavačka kuća Magnet objavila moju drugu knjigu. On je bio njihov PR i tada već novinar u časopisu Lisa. Znaš kako me čovek kupi? Otvorenošću, neposrednošću, razumevanjem. Kupi me onaj ko nema prtine besa u sebi naizgled skrivene, već mu je duša ispred mene onakva kakva je – radosna i topla.
Nikada neću zaboraviti taj prvi utisak. Znaš zašto? Zato što je Nenad, kada se oslobodio zvaničnosti, započeo svoj blog i nazvao ga baš Priče sa dušom. Zato što se istinitost proteže kroz vreme kao svetlost, lako. Kasnije sam svojoj koleginici a njegovoj komšinici preporučila da mu drži časove engleskog jezika i kad mi je stalno govorila utiske: O, kako divan mladić, kako divan mladić! nekako sam i ja rasla kao kvasac jer nije jednostavno ni preporučiti dušu, ali kad je poznaš, osetiš onda znaš da vaš odnos može samo da se fino plete kao pletenica.
Nenad je detinjstvo proveo u južnom delu grada, na Kanarevom brdu, u radničkom hotelu u kojem je živelo čak sto porodica uglavnom radnika iz Industrije motora Rakovica. Garsonjere su bile male, od 9 do 15 kvadrata. Nismo imali komfor, ali nismo bili nesrećni, kaže mi Nenad. Kako možeš biti nesrećan kad se u Beogradu stalno družiš, eto oni iz prizemlja sa dve porodice, Batinama i Jokićima.
A nekad se znao i red – deca se igraju u jednom od stanova (soba) a roditelji po povratku sa posla, oko 15 sati, u drugom piju kafu. Mogu da vidim te slike radosne skromnosti i kad nemaš mnogo a imaš sve, kao i Nove godine koje Nenad spominje – pune radosti i topline, uz užičko kolo koje se igralo u hodniku jer nismo imali gde da se veselimo. A nije za veselje bitno gde, kažem ti već, i u orahovoj ljusci možeš, ako nemaš ružnih snova (Šekspir). Nenad ih sigurno nije imao, zašto bi, ušuškan u ljubavi i kuglama prisnosti, u situacijama gde se rođendani slave na zajedničkoj terasi na kojoj su svi sušili veš.
Dalje ni ne moram da ti pričam, to je Beograd! Ali hoću, hoću! U stvari, pričam ti šta meni Nenad priča – kako su njegova mama Dragana i teta Desa i Anđa, kad god bi pravile neki slatkiš ili gibanicu donosile ostalim dvema porodicama po tanjir na degustaciju. Dalje ni ne moram da ti pričam, to je Beograd! Ali, hoću, hoću!
Foto: Jovan Nedeljkov
Nenad se seća i čuvene gđe Petkane, vlasnice kiosk-prodavnice koju su svi znali a i ona svakoga iz zgrade (znala je čak i da li i kada deca smeju da jedu sladoled na štapiću, da se ne prehlade). Nažalost, radnju je morala da zatvori kada su stigli novi trgovinski lanci. I posle mi neki pričaju da je sve isto kao pre – nije. Ne negiram ja sadašnjost, u njoj živim, ali neke su stvari bile prisnije, kvalitetnije! No, idemo dalje, druge nam nema. Eto, Nenad se seća kako su za njegov ili bratov rođendan obavezno jedno parče torte slali gđi Petkani i njenoj koleginici Mari u prodavnicu. Sećanja imamo, pa ćemo ih preštrikati i u ovo vreme, nema nam druge.
Nakon završetka osnovne škole (“Đura Jakšić”) Nenad je 1994. godine upisao najmlađu, Petnaestu beogradsku, gimnaziju (danas “Patrijarh Pavle”). Putovao je sa jednog na drugo brdo, sa Kanarevog na Labudovo (pošto sam dugo živela na Banovom znam i ta druga brda prilično dobro), autobusom 59, u krizna vremena sankcija (Beograđani i dalje imaju traume iz tog perioda kada se nije moglo ni ući ni izaći pa i sada, kada je nešto bolje, kako uđu u prevoz zadrže se do vrata, što kažu, da se ja osiguram, ko zna šta može da se desi pa neću moći da izađem!). Sećam se te 1993-4 i jedne situacije kada sa društvom sa fakulteta čekamo prevoz koji nikako ne dolazi i ulazimo u nepoznati autobus, samo da se sklonimo sa stanice jer tu stojimo sat vremena!
Nenad pamti to vreme i po početku novinarskog posla, subotu i nedelju je provodio radno u studiju kao radijski voditelj (Radio Sremčica), a kasnije i kao tonski realizator. Sa 13 godina seo sam ispred mikrofona i vodio kviz za koji sam smislio pitanja. Nagrade čitaocima sam obezbedio tako što sam otišao na trafiku i kupio pet primeraka časopisa Huper. I posle me pitaš kako je njegov blog Priče sa dušom postao popularan? Zato jer je on duša!
Radio je bio u jednoj privatnoj kući i u 7 ujutru je Nenada dočekivala baka Caka, gazdina baka, kod koje bi ostavljao pljeskavicu ili viršle koje mu je majka spremila. Caka ih je kasnije pržila, pa sam sa njom, tokom pauze za ručak, imao lepe razgovore. Ja sve ovo mogu da zamislim, predstavim. Zato što je toplo. Baš kao topla hrana, topla reč, topla kuhinja. (Takođe je živa scena i kada je baka Caka čistila tavan i iščupala neko tandrkalo (kabal od predajnika), te je radijsko emitovanje stalo zbog nje a ne zbog restrikcija!) Kad smo već kod hrane, koju Nenad sjajno “prati”, seća se i doručaka kod baka Nate, bake njegove drugarice i slušateljke Ilinke. Pitam Nenada šta pamti sa studija i kaže mi da su bile vezane za Novi Beograd i kafanu Džakarta, iza Više turističke, koja i danas čuva boemski duh kog je novi deo Beograda prihvatio.
Foto: Jovan Nedeljkov
Nenad posebno voli slatki ukus. Slatko na dobro ide. Zato ga i pitam da mi preporuči nešto iz slatkog asortimana ovog grada, znam da zna jer je obišao skoro sve poslastičarnice u centru Beograda (a i šire). Podseća me da ovde postoje dve grane poslastičara – jedna koja neguje orijetnalni stil a druga koja naginje austrougarskom tipu kolača. Nenad, naravno, voli obe grane, dobro na slatko ide. Najviše voli kolače u poslastičarnici DJ u ulici Svetozara Markovića. On to ne kaže olako, već utvđenim novinarskim metodom – nikad se ne oduševljava jednom posetom, već novinarski, tri put jedem, jednom sečem.
U DJ-u mi preporučuje grilijaž tortu punog ukusa, sa onoliko jaja koliko ide u recept, sa čokoladnim kremom koji se ne štedi, sa žutim prelivom koji bih mogao do sutra da jedem, postoji samo na tom jedinom mestu u Beogradu. Veruj mi, detaljno sam istražio! Ja verujem. Nenad zna šta je kvalitet jer zna da prepozna utisak kao da ti je mama pravila kolač, potpuno domaćinski. Ah, takva ti je uglavnom slatkoća kod nas – nema mnogo šamova, šlagova i šneova, već se pena spoji sa žutim i čokoladnim srcem. Ne štedi se, kako reče Nenad. Kad bira baklave sa orasima i keksom ide u Balkansku ulicu broj 36, u poslastičarnicu kod gospodina Mirsidija. Zadrži se deset minuta, pojede kolač i ide dalje. Znam Balkansku kao svoj džep i taj izlog koji se, nadam se, neće menjati.
Kad je u Mladenovcu Nenad obavezno svraća u poslastičarnicu Orijent, gde se služi najboji mil fej (hiljadu listića), kremasti kolač francuskog naziva koji se topi u ustima. Kolači su svakog dana sveži a u lokalu je uvek gužva, što je Nenadu jedan od znakova da je poslastičarnica dobra. Od novih izdvaja Fini u Svetozara Miletića koja pravi jednu od boljih (skupljih) krempita. Od tradicionalnih i našem džepu prikladnijih izdvaja Živkinu krempitu u restoranu Čačanin, na njegovom Kanarevom brdu. Zašto je Nenad toliko istražio krempite? Zato što misli da je to ubavo, drhturavo, kulinarsko, jestivo, pufnasto žuto biće, ta pita od krema, kremasta kocka, naizgled jednostavno zadovoljstvo (a, u stvari, ono koje ti patnju zaisiti i izniveliše) slatki brend Beograda. Nekada sam je jeo u čuvenoj poslastičarnici, danas pekari “Goranac”, odnosno “Kod Džeme”, kako smo je mi lokalci zvali.
Nenad je postao turistički vodič a bio je i kaučsurfer, pa ima iskustva sa strancima. Kaže da ga turisti pitaju zašto su Beograđani tako vedri a nisu materijalno bogati, zašto su poklopci za šahte tako lepo dekorisani, kojom brzinom teče Dunav, da li smo namerno odlučili da ne renoviramo stare zgrade…i još sto čuda. Francuzi ne mogu na prvu loptu da razumeju Beograd, treba im vremena da se prilagode, da prihvate Balkan onakvim kakav je, a onda, nakon 24 sata u Beogradu, sve im postaje kristalno jasno i pitko. Oslobode se i uživaju u našem gradu sa njegovim stanovnicima. Oslobode se! Da! Jesam li ti rekla da je Beograd sloboda?! Jesam, moliću lepo.
Foto: Marianne Fricout-Morizot
A koja još mesta u Beogradu voli onaj čije su priče sa dušom? Ona, naravno, koja imaju dušu, jer ih bira po svom ličnom osećaju. Na primer, kafanu Venčac (čudno mi je da se tamo nismo sreli), gde ruča za 450 dinara (poslušaj me, tamo su najbolje pihtije u gradu, a ni ostalo ne zaostaje) i gde ga duhoviti konobar Zoran uvek dočeka sa nekom pošalicom, ili obućarku Maju iz Mirijeva koja mu popravlja cipele, srećno mesto gde uplaćuje Bingo (jedna menjačnica u Kumodraškoj ulici), dekoraterku Ljilju iz galerije Taurus sa Banovog brda, optičarku gđu Branku na Bulevaru kod koje kupuje naočare i sočiva već 25 godina, mali bazen na Kanarevom brdu…kraja nema jer Beograd to su ti biserčići kamenčići koje ostavljaš po putu kao Ivica i Marica da bi posle znao gde je sigurno, kako ćeš se uvek vratiti na mesto koje je kao i tvoj dom.
Beograd ima dušu, i to mi stalno govore gosti iz inostranstva. Kratko i jednostavno, ponovljeno, i nikad dovoljno. Dušo duše moje, ne znam odakle mi taj stih sada, nikad nisam ni čula pesmu, neka nadsvest radi, vidim da je primorska, no, sevnula mi je u mislima jer ona je beogradska, ko god da ju je napisao i ko god da je peva.
Kada sve što naš grad poseduje spojimo u jedno, dobije se utisak koji se, recimo, ne može steći u okolnim velikim gradovima – u Budimpešti, Zagrebu, Sofiji, Sarajevu… Beograd u stvari ima sve to u jednom. Nedostaje mu bolja organizacija za turiste, više parkinga za autobuse, nedostaju mu manje nervozni vozači i kontrola ilegalnih taksista, koji mi često pokvare utisak kod gostiju. Na prvom mestu nedostaju mu nepušačka mesta. Srećom, pronašao sam tri oaze čistog vazduha – jedna je na Slaviji, Salon de thé, a druga dve su u ulici Carice Milice (Apropo i Booka).
Među više od 500 priča na njegovom blogu Beograđani zauzimaju bitno mesto, a priče su im donele dosta dobrog. Na primer, ona o poslednjem parfimeru sa Dorćola ili ona o strit art umetnici TKV, ili ispovest Lazara Šećerovića koja je ljudima približila Kuću Jevrema Grujića i tortu kraljice Natalije. Ima ih još. I ima još mesta sa potencijalom, okolina – Mladenovac, Sopot, Kosmaj, Vinča, Grocka, Surčin, manastiri Fenek i Tresije. Takođe, srca ima i u selu Nenadovog oca, Gornjoj Trešnjevici, gde su mu agencija i redakcija i tu stoji na svojoj zemlji (tu je živela kraljevska porodica). Otišao je Nenad i svuda po svetu (njegov drugi sajt Put oko sveta), a za Francusku kaže da mu je vikendica a Srbija kuća (apsolutno ga razumem).
Foto: Priče sa dušom
Pitam ga o slobodi, o osećaju otrgnutosti, živo me to zanima. Kaže mi da se kroz život vodi intuicijom i da nije bilo jednostavno svojevoljno ostaviti veoma pristojnu platu za srpske uslove, i otisnuti se u internet, bez para. Nije, shvatam, ali duboko verujem da si samo kada radiš posao iz dubine srca i duše istinski srećan. I kada si sam svoj gazda. Na svojoj zemlji, kao što kaže Nenad.
Šta je Beograd? pitam ga i dobjam duševno opširni odgovor, a kakav bi drugačiji mogao biti od ovog dobroćudnog bića radoznalih, krupnih očiju?
Beograd je baka Olga, najpozitivnija dama sa šeširom, koja na Kalemegdanu prodaje suvenire već nekoliko decenija i koja pleni od dobre energije. Kad neko kuka i žali se na svakodnevne probleme, ja ga pošaljem da svrati na nekoliko minuta kod nje. Beograd je moja komšinica Dušanka, krojačica koja mi preradi pantalone ili majicu, kad god poželim da imam novu modnu kreaciju. Beograd je moj imenjak, gospodin Nenad, poslednji parfimer kod nas, koji moje turiste naparfemiše starom pumpicom, bez obzira na to da li su nešto kupili ili ne, jer, kako kaže “ne možete ići u provod bez mirisa Beogradske noći”. Beograd je gospodin Ekrem, najšarmatniji konobar u Skadarliji, koji moje turiste uvek pozdravi na francuskom jeziku i poželi im dobrodošlicu u srpsku boemsku četvrt. Beograd su svi oni ljubazni ljudi koje ne vidimo na televizijama, a koji nam ulepšaju dan, oni koji su uvek tu, i kad mislimo da nisu.
Foto: Jovan Nedeljkov
Kako se voli Beograd?
Ili ga prirodno voliš jer si u njemu rođen, ili, ako si došao ovde da živiš, osetiš ljubav koju ti on daje, pa mu je uzvratiš. Sve između ova dva je lažno. Beograd se voli tako što pričaš o njemu, o njegovim ljudima, o onome što postoji samo ovde, na ušću Save u Dunav, gde se spajaju dva sveta. Beograd se voli tako što otkrivaš njegove tajne i skrivene simbole, tako što kupiš proizvode na tvojoj pijaci, kod tvog prodavca, tako što podržiš kreativne ljude koji u njemu stvaraju i odeš na sajam rukotvorina, tako što poželiš dobro jutro vozaču GSP-a kad uđeš prvi u cik zore u autobus na okretnici. Ovaj grad prirodno širi optimizam, u njegovom imenu je to sažeto, jer da nije tako ne bi se zvao beli grad.
Beograd to ti je slobodan čovek koji je jednog dana u Levaču gde bere tamjaniku, drugog konzumira kozji kačkavalj u Kragujevcu, trećeg slatko od belih trešanja u Ovsištu. Beograd to ti je slatka matica, povezivač, čovek kome je svuda dom jer jer iskonski dobar i prijatan, onaj ko sa Avale vidi celu Srbiju jer je njen glavni grad, onaj ko obilazi, skuplja pa nanovo deli njene slasne plodove, onaj ko voli sve njene ljude.
Taj čovek je Nenad Blagojević.
Dodaj komentar