MediaSfera
Nekada nas reči zavedu, povedu i napuste, ostane njihova ljuštura svuda razbacana, ponekad zvone u nama, prigrlimo ih kao svoje i ritam koraka usklađujemo sa njima, rime nas dotaknu, osećanjima se prepuštamo kao talasima. Retko kada od prve do poslednje napisane ostaju i traju. Kao što traje ljubav, čovek i žena, lepota i umetnost.
Pesme Tanje Ajtić sabrane u zbirci Obrisi ljubavi su ogledalo koje smo zaturili ili se uplašili od odraza kao izraza slabosti svoje, one su hologram duše. Čiste, snažne i šumovite kao planinski potok. Autorka piše o sasvim običnim stvarima, toliko običnim da ih svako poznaje, smatra svojim i pomišlja lakomisleno da same od sebe nastaju i dišu i da im nije potrebna plemenitost, nesebičnost i oplemenjivanje.
Tanja Ajtić
Autorka pred nama je odškrinula svoju riznicu. I ništa nas nije zaslepelo. Nema u njoj veštačkog sjaja i lažnog doživljaja. Samo nam otvara oči. Kapke smo možda tromo i lenjo spuštali pred nadirućom ružnoćom, razmetljivošću nasilnika, bahatošću kradljivaca, činilo nam se uzaludnim iskoračiti i videti i nešto drugo. Međutim, nije čovek školjka da lepotu čuva u sebi zatvoren. Pesnikinja nam vodi u svoj svet u kome ima mesto da i mi stanemo, odmorimo, saberemo se i jasnije vidimo putokaz ka lepom, očiju otvorenih i srca spremnog.
Gde sam ja,
a gde si, ljubavi, ti?
Još uvek vidim u tebi
dečaka u kog sam se zaljubila
pre milion godina tako lako
kao da si uvek postojao za mene.
Samo ti i samo ja.
Sve ostalo je prolaznost
Na jezičkoj mapi njenoj nalaze se i metafore i personifikacije i simboli kao poetska sredstva koja ovoj poeziji pridodaju i bogatstvo asocijacija i značenskih vrednosti. U jeziku ima korišćenih i arhetipskih i arhaičnih reči, no i ovovremenskih i sveprisutnih.
Sabijeno i saženo, a ništa skraćeno i umanjeno. I nepoetske stvari njenim umećem i iskrenošću postaju belutak na saznajnom putu. Od običnih reči, bez uzdizanja i veličanja, načinila je kosmos u malom, neiscrpan u asocijacijama i mogućnosti iščitavanja. I to mesto gde se susrećemo čitajući nije negostoljubivo, strano i mračno.
Možda, pitanje je koje Tanja Ajtić ne postavlja direktno, ali ga ostavlja čitaocima, je to samo ono naše igralište gde smo bili mali i (p)ostali veliki. Zato u njenim pesmama ima i toliko mesta na kojima se čeka iskra, tren, preokret. Ona veruje i u čuda i u ljubav, nemoguće joj ne verovati i u nedrima sačuvati kao što je ona svoje i sebe.
Dodaj komentar