MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Marija Ćalić
Među silnim vicevima na račun „Lidla“ i još više na račun onih koji su pohrlili da u njemu utroše svoje vreme i novac, pojavi mi se slika Vojislava Koštunice, a u oblačiću reči: „Gde je otvoren taj C market?“
Slatko sam se nasmejala, utoliko slađe što mi ovih dana više ništa nije smešno. Zaista ne mogu da se smejem vicevima na račun gluposti i moralne bede koji nas okružuju, jer oni više nisu stvar izboora, već stvarnost u kojoj živimo. Ne bih ni da kukam, od kukanja nema koristi. Rijalitiji se neće obustaviti i neće poteći voda Starom Planinom, zato što ja kukam po „Fejsbuku“.
Iskreno, prilično me nervira isprana varijanta pogrešno shvaćenog nju ejdža koja po Balkanu zauzima pozicije namenjene modernoj psihologiji. Znam da je besplatno i vrlo ugodno sa svog kauča gledati i slušati kako neki zaludnici, nedovoljno obrazovani da rade nešto drugo, mudruju po „Jutjubu“; ali zar stvarno mislite da se stomačni mišići zatežu tako što između kokica i keksića uz TV ponavljate „Ja sam vitka i moj stomak je gladak“; ili da ćete dobiti posao svojih snova samo tako što ćete se prepustiti mašti – pardon: vizuelizaciji? Pa ma koliko se jasno i glasno na kraju zahvalili imaginarnom Tvorcu koga, za razliku od idealnog posla, ne možete ni da vizuelizujete.
Brojni su centri kulture po svetu. Od onih koje sam posetila, izdvajala su se tri grada, dva u Evropi i jedan u Americi, koji su se razvijali paralelno, kao da su u prethodnom životu bili jednojajčane trojke. To su bili Njujork, Amsterdam i Beograd. Kažem: bili, jer se Beograd najednom odmetnuo i krenuo u nekom budibogsnama pravcu. Ja sam ispala, nije to moj kolosek, pa stojim sa strane i gledam. Prvo sam bila zbunjena, pa revoltirana, potom začuđena i iskreno, sad mi je svejedno, jer nit’ nešto razumem nit’ nečemu pripadam. I u mojoj glavi se Maksiji, Ideje, razna Tempa i ostale samoposluge zovu jednim imenom: C market. Ali, nije bitno sad ni kako se zovu nego, otkad je odlazak u samoposlugu izlazak? Valjda ljudi treba da se guraju za kartu na otvaranju FESTa, ili BEMUSa, a ne, pobogu, na otvaranju prodavnice mešovite robe!
No, neću više o tome, ni ja da trošim reči pišući, ni vi da trošite vreme čitajući. Jedan drugi događaj me je prenerazio ove nedelje, još više nego tuča za GMO piletinu. Saznala sam da je najgledaniji video sa platforme Jutjub ove sedmice u Srbiji bila pouka jedne instruktorke života, o tome kako zauzeti ispravan psihološki stav da biste privukli novac. Naravno, o čemu bi drugom sirotinja brinula, nego o novcu. Neko u takav pristup veruje, neko ne; nije to bitno za ovo što hoću da kažem. Bitno je, ko su gledatelji? Isti oni koji neprestano čine sve suprotno od svega što video preporučuje. I nastavljaju da čine tako kako su i do sada. I to svesno. Pa, ako ne veruju u tu metodu, zašto je gledaju? A ako veruju, zašto joj se onda namerno, svesno suprotstavljaju?
Pitala sam prijatelje za koje znam da nijedan video te autorke ne propuštaju. Svako je imao važne i originalne razloge, kako za svoju (nedelatnu) veru u njene pouke, tako i za svoju letargiju. I tako sam pratila kako se broj gledanja ispod videa uvećava, svesna toga da iza cifre koja raste ne stoji nijedna jedina životna promena. Pitala sam ih potom zašto ništa ne rade da poprave taj svoj život na koji se toliko žale, bar da pokušaju; dobila sam uvređene odgovore, možda čak i izgubila nekoliko prijatelja.
Ne uništavaju ovaj svet ni kancer ni autizam, već epidemija nedelatnosti! Cela „fejsbuk“ zajednica sedi i kuka i ne samo da niko ne čini ništa da bi popravio svoj život, već ni ne želi to da učini. Možda to i jeste osnovna svrha društvenih platformi? Odlivanje viška energije. Pretvaranje ljudske zajednice u bljutavu masu, ni vruću ni hladnu.
Ili sam ja ipak demode, pregazilo me vreme, ne kapiram novo doba?
Milica Cincar-Popović
Dodaj komentar