MediaSfera
Piše: Ana Atanasković
Foto: Milorad Stokin, Zoran Jovanović
Beograd to ti je gospodin. Pravi. Nema tu više podela da li je predratni ili posleratni. Realno gledano, koji se rat u Beogradu uopšte broji kao odrednica za bilo šta, ima ih ovo trusno tlo, nažalost, koliko hoćeš, pa više ni onaj ko hoće da se odredi, da napravi presek, ne može. A što bi pravio presek, zašto bi sekao obruč? Gospodin uvek pripada galantnoj gardi, ma u koje interno vreme da živi, jer ono istinsko, ono bez koprene, ne postoji. Tamo je uvek sve onako kako jeste. U njemu je jedan gospodin Dejan.
Prvi put sam ga videla na Studiju B kada je bio predstavljen kao upravnik Narodne biblioteke Srbije. Kulturan, lepo vaspitan čovek pun znanja. Bilo je to vreme u kome su mnogi od nas mislili – promeniće se nešto, evo pristojnih, kvalifikovanih osoba na pravim mestima u gradu, naročito u Narodnoj biblioteci Srbije, toj živo spaljenoj žrtvi šestoaprilskog ludila koje je trajalo i duže od nesrećnog, zanemarenog požara (na biblioteku su bacane fosforne bombe).
Ana Atanasković: Spisateljica koju čitateljke zovu “ženski Momo Kapor”
U sudbini bibiloteke su se, nažalost, ujedinile ponovljena volja nekog od tuđina da uništi Beograd i nerazjašnjene okolnosti zašto bombe koje su pale nisu bile zatrpane peskom, te je vatra gorela tri dana. Na čelo kuće koja čuva sve reči srpskog naroda došao je čovek koji je javno govorio da je tadašnji ministar prosvete, Miloš Trifunović saopštio da je zabranjena evakuacija “kulturnih dragocenosti”. Beograd. Ponekad je izgubljeni kameni putir za ispijanje drevnosti jer nije imao ko da ga čuva. U stvari, ima, ima on svoje podzemne i nadzemne čuvare, ali nekada im nije dozvoljeno da budu na straži.
Zato sam, videvši gospodina Dejana u televizijskom programu, pomislila – ovaj je čovek, staložena riznica (istoričar, prevodilac, scenarista, stručnjak za zaštitu kulturnog nasleđa, za diplomatsku istoriju i holokaust), na pravom mestu. I nije me izneverio. I dalje imam isto mišljenje o njemu, a kako kažu – ceni one koji ti ni dlaku na glavi ne poljuljaju, u čijoj glavi ne stanuje Stribog, deda svih vetrova.
Rođen je ranih sedamdesetih godina prošlog veka (imam poseban, poseban odnos prema svojim vršnjacima, kao da su mi svi rod rođeni), kada je Beograd bio dinamičan, vibrantan, na momente bučan i jogunast, setan i senovit, drevan, a istovremeno i moderan i kosmopolitski glavni grad Jugoslavije. Eh, sedamdesete, sedamdesete…ali “ne vredi plakati, zalud suze liti”. Gospodin Dejan pamti svoje detinjstvo po Voždovcu i Senjaku (porodična kuća je bila uz samu portu manastira Vavedenje), gde je živeo u toploj atmosferi koju su njemu i bratu obezbeđivali roditelji Anđelija i Đorđe i baka Javorka. U osnovnoj školi “Jovan Jovanović Zmaj” se posebna pažnja posvećivala znanju, učenju, drugarstvu i lepom ponašanju (sedamdesete, rekla sam ti već, posebno doba koje je uspešno spajalo udobnost života i potrebnu disciplinu).
Gospodin Dejan se seća prosvetnih radnika koji su na kvalitetan način obojili njegov školski svet – Tereze Macure i Vide Petrović. Kao jedan od najboljih učenika bio je nosilac poslednje “Štafete mladosti” a kada se sada osvrne na tu činjenicu kaže da mu i dalje na licu lebdi blagi osmeh. Kao đak generacije (opet sličnost između nas, treća sreća, sledeći put se časti (a znam i koja je – pisanje!)) odlazi u Dvanaestu beogradsku gimnaziju gde susreće, za njega mitske tri Nade – Čabrić, profesorku istorije (na čijim je predavanjima zaboravljao na vreme, ovo interno, naše, a to je, da ti kažem, velika stvar, jer kad čovek zaboravi na vreme koje udiše onda je blizak nebu), Nedić, razrednog starešinu u prva dva razreda (brižna osoba koja je istinski bdila nad “njenom decom” ali koja je imala i visoke kriterijume) i Zakić, razrednog starešinu u završnim razredima (inspirator ka ljubavi prema pozorištu, filmu i radiju).
Kraj srednje škole Dejana je zatekao u društvu koje je hrlilo ka mržnji i bratoubilačkom ratu, te je taj devetnaestogodišnji mladić opet, đak generacije, postao svestan izazova koji su pred njim. Ne volim da se sećam tog perioda, bila sam u istoj situaciji – devetnaest godina, neki kažu najboljih, i oduzeto vreme, radost, mladićima moje generacije nametnut i rat. Baš tada je jedan drugi Dejan, u mislima moj, doživljavao isto. Četvrta sličnost, sada već moj sagovornik gospodin Dejan i ja moramo naći novi put slavlja, vidim ja. No, da se vratim na temu – ne volim da se vraćam na to vreme, ali znam da je ovo što vrsni istoričar govori tačno i da je, povrh svega, potrebno, jer ovde ne sme opet da zavlada zaborav, tako neobjašnjivo ponekad svojstven ovom gradu.
Nastavljam ovaj naš četvorougaoni krug i pitam gospodina Dejana kako bi opisao istoriju Beograda. Slušam pomno, jer želim da čujem onog koji zna, kreativnog faktografa sa leptir mašnom i naučnika svetskog renomea. Prečesto rušen, a premalo puta obnavljan, Beograd i dalje nosi vidljive ožiljke svog mnogo puta ponovljenog stradanja. To su ožiljci na zdanjima pored kojih svakodnevno prolazimo, ali koje ne uočavamo, kao i oni na licima i u povremenim pogledima Beograđana svesnih da žive i vekovima opstojavaju na razmeđi različitih istorija, religija, civilizacija, kultura, regija, interesa. Tačno. Jasno. Glasno.
Onda se usudim da pitam nešto očekivano, a mora se, jer istoričar zna, još kada znanje prati i osećanje, onda se zaista dođe do omiljene istorijske ličnosti. Za g. Dejana su to despot Stefan Lazarević i knez Mihailo Obrenović. Nije to kliše, dragi g.Dejane, jer zaista vidim crtu progresa i kultivisanosti koja Vas vuče ka ova dva vladara. Znam zašto ih volite, radi se o buđenju osećaja sa kojim Dejan počinje objašnjavanje, taj začin mora da postoji ako ćeš graditi trajni, popločani put prema nekome, da li u prošlosti ili budućnosti, manje je bitno.
Ličnost despota Stefana budi u meni osećaj istinskog divljenja prema velikom državniku, hrabrom vojskovođi i vitezu, časnom i odanom savezniku, misliocu koji je nedvosmisleno uočavao znake svog vremena, ali i renesansno obrazovanom i umnom književniku, graditelju, meceni. Kad čitaš čoveka, znaš. Divni knez Mihailo spada u one srpske monarhe koji su diplomatskom veštinom, a bez rata, svoju domovinu učinili slobodnom. Dobro je znao da se državnost uspostavlja ili obnavlja kroz identitetske nacionalne ustanove koje je upravo on osnivao ili čije je delovanje nesebično i svim srcem pomagao i omogućavao.
Međutim, g.Dejanu se ne sviđa što je spomenik knezu Mihailu, kao mesto sastajanja, postao uzrečica “kod konja”, što, po njegovom mišljenju ukazuje na to da je narod koji jednog od najvećih koje je ikada imao u svojim redovima naziva konjem osuđen na bolan i strašan zaborav čije se posledice ogledaju u nesagledivoj i dubokoj društvenoj krizi koja karakteriše upravo naše vreme. Eto reči zaborav, koju sam već spomenula. Zaborav kao osuda, kao obolelo mesto, kao pogrešna potka u istkanom ćebetu ovog naroda kojim se nekad pokriva preko čela.
Zanima me, preradoznala sam (a ništa što je previše nije loše ako znaš da ga koristiš, naprotiv), kako je g.Dejan doživeo rukovođenje Nacionalnim fondom (zvaničan naziv za građu koja se čuva u depoima i trezorima Narodne biblioteke Srbije). Odgovara da je on najbogatija i najvrednija riznica pokretne kulturne baštine u ovom delu sveta i da ta građa, koja obuhvata razdoblje od kraja 11. i početka 12. veka pa sve do danas daleko prevazilazi vrednost deviznih rezervi Srbije. Osećao se privilegovano.
On je želeo i još uvek želi da pažnju javnosti usmeri ka zbirkama srpskih ćiriličnih srednjovekovnih rukopisa, kao i na kolekcije geografskih karata i atlasa, grafika, muzikalija, arhivske građe, stare i retke bibliotečke građe, minijaturne knjige, fotografije, rukopisne periodike. O, kako ja želim da sve to vidim, osetim, možda pipnem (sme li se), udahnem, da postanem drvo čiji je koren od svih tih knjiga i bibliotekalija! U toj, kako kaže Dejan, najvećoj kući reči u našoj domovini, trebalo bi sve više da se govori o zaštiti oba naša pisma. Trebalo bi utvrditi šta to naš jezik “ugrožava” kako bismo lakše definisali aktivnosti na njegovoj “zaštiti”. Dejan nije pristalica teorije da je naš jezik suštinski ugrožen, ali misli da je zapostavljen i zanemaren. Takođe dodaje i sledeće:
Nisam pristalica administrativnih mera ili nekakvih podsticaja koji bi doprineli ,,zaštitiˮ srpskog jezika i ćiriličnog pisma. Smatram da su najavljene poreske olakšice za sve koji u zvaničnoj komunikaciji koriste ćirilično pismo nešto što pokazuje potpuno nerazumevanje same suštine jezičke politike. Čvrsto sam na stanovištu da se temelj svake uspešne jezičke politike nalazi u obrazovanju i kulturi. Ukoliko kroz porodicu, prosvetni sistem i aktivnosti ustanova kulture pripadnicima savremenih generacija ne usadimo svest o potrebi korišće maternjeg jezika i ćiriličnog pisma nikakve administrativne mere, podsticaji i sankcije, u tome neće pomoći. Potpuni izostanak kulturne i jezičke politike samo je jedan od najočitijih pokazatelja da se kao društvo nalazimo u dubokoj krizi čiji se kraj ne nazire. Samodovoljni i samouvereni u svom sve bržem hodu ka dnu koje nam sve vreme beži mi činimo greške za čije će ispravljanje biti potrebne decenije.
Onda kada konačno budemo spoznali da se, pored drugih oblasti, napredak jednog društva temelji na prosveti, kulturi, nauci i umetnosti tek tada ćemo moći da kažemo da smo zaustavili naš strmoglavi pad u provaliju i da polako počinjemo da iz nje izlazimo.
Do tada ćemo, ne skidajući koprenu neznanja sa naših očiju, nastaviti da hrlimo ka tom bezdanu koji nam uporno izmiče.
Nemam šta da dodam, dragi g.Dejane, sasvim ste u pravu. U prosveti radim i gledam kako neminovno propada, ne svojom voljom, ne voljom učitelja, nastavnika i profesora.
Pitam ga dalje, malo snevesela, koji su mu omiljeni delovi Beograda. Pitam da bi došli radost i veselost, jer ako njih imaš, možeš menjati sve. Jedva čekam da čujem odgovore a g.Dejan kaže – Topčider (štikliram), Hajd park (štikliram), Kosančićev venac (štikliram), Profesorska kolonija (štikliram), Kopitareva gradina (štikliram).
Racionalno ne mogu da objasnim zašto, dodaje. Nema potrebe, naštiklirala sam se, jer razumem i sve te delove grada i sama volim i slutim da će reći da su to, po svemu sudeći, oni delovi Beograda gde još uvek možete osetiti duh i atmosferu prohujalih vremena. Za mene su to istinska utočišta od gradske vreve, kovitlaca svakodnevice. Ja svoj Beograd pronalazim u tim kvartovima, njegovim senovitim i tihim ulicama, kao i pod krošnjama desetletnih i moćnih stabala u parkovima koje sam spomenuo. Tu se pritajio i za vreme koje tek predstoji ušuškao Beograd koga više nema.
Ima, dragi g. Dejane, tu ste Vi.
Šta je Beograd, pitam.
Rodni grad, odgovara.
Kako se voli Beograd?
Svim bićem, nesebično i protivno svakoj ljudskoj logici.
Beograd je, izgleda ipak, čovek koji otrže zaborav, ne da mu da diše, stavlja ga u neku čeličnu arhivu koju nikad niko neće naći, možda u duboki tašmajdanski lagum ispod svih vidljivih. Taj čovek je nezaboravni Dejan Ristić.
Dodaj komentar