MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Marija Ćalić
Malo toga je stvarno u ljudskom svetu. Na primer, muzika je stvarna.
A ostalo? Pa, ljudi jedno rade, drugo govore, treće misle i, što je najvažnije, nešto sasvim četvrto žive. Kolika je bezočnost, ili namerna glupost, potrebna da za nekoga ko nam nije ni rod ni „na pomoz-Bog“ tvrdimo kako je dobar, duša od čoveka, kad smo svesni da niko ne izlazi u javnost bez socijalne maske? Ili, opet, koje je to zlo u čoveku koje ga nagoni da učestvuje u prokazivanju i linču drugog, sve mašući zastavom pravde, kad svako dobro zna koliko je istina varljiva, kao i da je borba za lažnu pravdu najcrnji zločin. Jesu li ljudi zaista tako naivni, da u žaru pravdoljubivosti bivaju izmanipulisani ili ih, zapravo, za pravdu uopšte nije ni briga? Velike reči mogu biti zgodno, demagoško pokriće za sitnokorisničke ciljeve a svetle ideje, glazura za kolač lične pohlepe. Ili zavisti. A o malograđanštini da i ne govorimo, ona je miks svega pomenutog.
Malograđanština – najproduktivniji sloj društva i najrazorniji faktor civilizacije. Za urbano društvo neophodan, jer ono ne može da živi samo od visokih ideja, potrebni su i materijalni ciljevi malograđanštine. Loše je kad postanu tako ubedljiva većina, da njihovi ciljevi preuzmu vođstvo.
Ja volim grad. Volim ga zato što je mešavina mnogih slojeva, uključujući i ovaj koji sam pomenula. Kao mreža raznobojnih ulja na površini vode, šarene se različiti slojevi na licu metropole; jedni su previše okrenuti prošlosti, tradicionalnom, a drugi modernom; za neke su reči Bog i novac antonimi, a za druge – sinonimi; ima onih koji su sasvim sigurni da je umetnost najviša delatnost moguća smrtniku, ali i onih koji su isto tako siurni da je umetnost presipanje iz šupljeg u prazno. I tako dalje. Neki slojevi su mrtvo braonkasti, a drugi vrišteće roze boje; ali zajedno, svi zajedno, dok se prepliću i razdvajaju, meusobno potiru ili podržavaju, čine titravu mustru grada koju volim i dišem njen šareni vazduh.
Nevolja je ako jedna boja preovlada. To ne sme da se desi, jer metropola ne može biti mrtvo-braon boje, koja priliči jedinno grobnici. Ne može biti ni vrišteće-roze, jer to priliči samo javnoj kući. Bez suprotnosti koja će ih uravnotežiti, sve stvari gube svoj smisao i pretvaraju se u karikaturu sebe.
I tada, ako se ta karikatura suštinski, potpuno razlikuje od vas? Ako štrčite kao mrlja komplementarne boje, kao narandžasta na plavom ili zelena na crvenom, tako da je sve što vas okružuje za vas – laž? Pa, ništa. Ne vredi da pokušavajte da budete ono što niste, čovek nije kameleon. Ispunite svoju kuću muzikom koju volite, jer ona neće dozvoliti prevarnim mislima da potirete sebe I svoju istinu. A možda će je čuniti I neki komšija, koji titra baš istom nijansom, kao I vi?
Dodaj komentar