MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević – Jočić
Foto: Foto arhiva Aleksandra Ninković-Tašić
Na današnji dan 1973. godine preminula je Milunka Savić. Tiho, neprimetno u ondašnjoj štampi. Najveći i najpoštovaniji vojnik u istoriji srpskog naroda Milunka Savić ispraćena je bez vojnih i državnih počasti. . Četrdeset godina kasnije, 10. oktobra 2013. njeni posmrtni ostaci preneti su u Aleju velikana uz najviše počasti.
Legenda o Milunki počinje onog trenutka kada su crkvena crvona obajvila mobilizaciju srpske vojske i početak Prvog balksanskog rata Milunka Savić, tek stasala devojka, kćerka Radenka i Milice iz sela Koprivice kod Raške, odlučila je da se priduži svojim drugovima iz sela. Rešena da kraj rata ne dočeka, poput žena onog vremena, sedeći kod kuće i pred slavskom ikeonom moleći Boga da joj se najmiliji vrate iz rata, pribegla je lukavstvu. Odsekla je duge kike, stavila šajkaču na glavu, obukla muške čakšire i seljački koporan. Uspela je da prevari narednika koji je upisivao regrute i prijavila se kao Milutin.
Otkrivena tajna
Ali tek što je njena dobrovoljačka jedinica stigla na front – rat je bio završen. Turske vojske više nije bilo, proterana je iz Makedonije, sa Kosova, iz Sandžaka. Jedino se još držala u jakim utvrđenima Skadra, čiji se pad očekivao svakog dana. Njoj je to bilo dovoljno da se proslavi kao bombaš.
U junu 1913. godine izbija rat s Bugarima. I opet samo nekoliko dana. Bugari su poraženi na Bregalnici. I tih nekoliko dana bilo je dovoljno da se Milunka Savić proslavi. Dobila je kaplarski čin i prvu medalju za hrabrost. Ali, poslednjeg dana bitke otkrivena je njena tajna. Vodeći svoju desetinu u juriš Milunka je ranjena. Izvukli su je s bojišta i odneli u poljsko previjalište. Kada su raskopčali koporan da previju ranu – shvatili su da je Milutin zapravo žensko.
– Dogodilo se ono čega sam se najviše bojala. Samo da me ne rane, mislila sam. Dobro, ako me već rane – neka to bude u nogu. Ili u ruku. Može, mislim, i u glavu. Samo neka ne bude u grudi. Otkriće da sam – žensko. Kad ono, kao za inat, metak udari u grudi. Osvestila sam se u previjalištu. Bože, kad se toga setim: bolničar, stariji čovek, žurno mi skida koporan da vidi gde sam ranjena. Ustuknuo je i stao kao gromom pogođen. Počeo je da doziva u pomoć. Mislim, što je, tu je. Ne mogu više da se krijem: nisam Milun, nego Milunka.
Hteli su odmah da je pošalju kući, ali je zapretila da će otići u hajduke. Nije nije bilo skrivanja. Svi su znali za Milunka Savić.
U štabu genarala Stepe Stepanović
Sledeće godine Austougarska bez objave rata napada Srbiju. Svi momci iz njenog sela su mobilisani. Milunka je kao rezervni kaplar uzalud ček poziv i ratni raspored. Nije ga dobila. Onako hrabra i prkosna, obrela se u štabu generala Stepe Stepanovića, komadanta II armije Srpske vojske.
Antonije Đurić, u knjizi „Solunci govore“ zabeležio je taj susret:
-Kući! – zagrmeo je general Stepa, kada ju je ugledao na vratima.
Nije stigla da mu kaže da neće kući, da je kaplar, da je imala vatreno krštenje s Bugarima, da ima medalju za hrabrost…
Nije se predala. Odlazi u Kragujevac, pravo u štab načelnika Vrhovne komande vojvode Radomira Putnika.
-Ja sam Milunka Savić, kaplar srpske vojske, hoću svoj ratni raspored, gospodine vojvodo.
Na ratnom savetovanju toga popodneva, odlučeno je da, ipak, dobije raspored u II pešadijskom puku proslavljene Drinske divizije u kojem je provela skoro ceo rat. Kratko je iz jedinice odsustvovala 1915. godine, kada je na izričit zahtev komandanta Sremskog dobrovoljačkog odreda kao bombaš učestvovala u odbrani Beograda.
Ozdravi kćeri, Francuska te moli
Da li se tog događaja prisetila kada je stajala ispred postrojenih Savezničkih armija u Solunu?
Naime, te ratne 1918. godine Vrhovna komanda svih savezničkih armija izdala naređenje da se pismena pohvala junaštvu srpskog narednika Milunke Savić pročita pred strojem u stavu “mirno” svih jedinica Antante. Počast koja nije ukazana ni jednom oficiru i generalu u Prvom svetskom ratu. I ostalo je zapisano u istoriji da je Milunka Savić jedina žena na svetu pred kojom je vojska jedne zemlje stojala mirno i poklonila joj se u čast.
Na slikama s naslovnih strana evropskih magazina iz tog perioda možemo je videti sa dva niza redenika koja je nosila preko grudi, i sa jednim oko struka. Baš kao što dolikuje komandiru jurišnog bombaškog odeljenja.
Prilikom povlačenja srpske vojske 1915. godine teško ranjena. Nošena na rukama svojih saboraca kroz gudure Albanije dospela je na Krf. U bolnici je lično posećuje admiral Grprat i pred njene ranjeničke postelje upućuje reči: “Ozdravi, kćeri, Francuska te moli”.
-Bilo mi je stalo i do života i do bojišta. Bojala sam se: naši će probiti front, krenuće u Srbiju, slomiće nemačke i bugarske pukove, smrviće ih, a ja neću biti među njima, neću moći da vidim tu pobedu, neću moći da doživim tu slavu…
Najveća vojna odlikovanja
Posle lečenja i oporavka u Bizerti, ponovo staje u prve borbene redove srpske vojske.
Na bojnom polju je ranjavana šest puta. Dva puta od artiljerijske granate, tri puta od puščanog metka i jedanput od bajoneta.
Za svoje podvige odlikovana je najvećim srpskim i stranim odlikovanjima: dva ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima, zlatne i srebrne medalje za hrabrost “Miloš Obilić”, Spomenice rata 1913, Albanske spomenice, Spomenice rata za oslobođenje i ujedinjenje od 1914 – 1918, dva ordena francuske Legije časti, Francuskog ratnog krsta sa zlatnom palmom, ruskim Krstom svetog Đorđa Pobedonosca, engleskog Svetog Majkla… U našoj i francuskoj ratnoj istoriji ostaje zauvek zabelženo da je ona jedina žena na svetu koja je ponela Francuski ratni krst sa zlatnom palminom granom.
Američki sajt „Listverse” uvrstio je Milunku Savić na listu 10 najvećih žena koje su se borile u nekom od ratova tokom novije istorije.
Nadničar Hipotekarne banke
Posle šest ratnih godina Milunka je mogla da pusti kosu i ponovo obuće žensku odeću. Nove bitke, životne i mirnodopske bile su pred njom. Zanemarena i od svih napuštena, penziju je stekla radeći dvadeset godina kao čistačica u Državnoj hipotekarnoj banci u Beogradu. Ipak, ostala je dosledna sebi do kraja – odbila je ponudu da se preseli u Francusku i da dobija francusku vojnu penziju.
Sačuvana je njena molba upućena Hipotekarnoj banci da bude “razvrstana kao služiteljka”:
“Kao ratnik i borac za naše Ujedinjenje i Oslobođenje zaslužila sam toliko, bar da razvrstana budem kao služiteljka”. Molbu potpisuje: Miluka Savić, nadničar Državne Hipotekarne banke, vitez Karađorđeve zvezde i Legije časti.
Povratak ratnika
Najzaslužniji što je sećanje na Milunku Savić sačuvano je Antonije Đurić, autor knjiga “Solunci govore” i “Žene solunci govore”. O prvom susretu sa njom početkom druge polovine prošlog veka, pisao je:
“Trošna kućica na Voždovcu. Osma ulica broj dvadeset pet. Kuća Milunke Savić. U njoj starica. Sama. Muž Veljko davno umro. Kćer Milena u bolnici. Tri usvojene kćeri: Zorka, Višnja i Milka – davno zasnovale svoj porodični dom.
Pozivali su je na proslave jubileja, proslave, putovanja na ratišta, na grobove palih. Išla je i susretala svoje ratne drugove. Na takve svečanosti odlazila je u šumadijskoj narodnoj nošnji. Na njenim grudima blistao je red najviših odlikovanja. Oficiri školovani u Sen Siru, Vest Pointu, čuvenim vojnim akademijama, zastajali su – gledajući je. Bili su počastvovani prisustvom te žene, ali o njoj nisu znali ništa. Na jednom svečanom prijemu, prišao joj je jedan mlađi strani pukovnik i rekao:
Milunka Savić, Flora Sands, Admira Geprat i Lujo Lovrić
– Madam, odlikovanja koja vi nosite nedostižna su za većinu vojnika. Borio sam se u Drugom svetskom ratu. Ali, vi ste bez sumnje, u svoje vreme bili hrabriji. Možete li da mi kažete svoj čin?!
Milunka se osmehnula i rekla:
– Zašto ne, pukovniče, ja sam – narednik…
Pukovnik u belom svečanom mundiru stao je mirno… ”
Deset meseci u Banjičkom logoru
Za vreme drugog svetskog rata 1942. godine odbila je da prisustvuje banketu koji je Milan Nedić organizovao za nemačke generale i oficire. Rekla je da ne može da se pojavi pred svojim dojučerašnjim neprijateljima. Žandarmi su je prebili pred decom a ubrzo se našla i u zloglasnom Banjičkom logoru u kome je provela deset meseci.
Organizovala je malu ambulantu u kojoj je lečila vojnike bez ikakvih razlika – i partizane i četnike. Zbog svega toga pada u nemilost režima. Ni komunizam ne poštuje njenu prošlost, porodicu izdržava kao čistačica u kafani u današnjoj Pop-Lukinoj ulici.
Njena junaštva zanemila su neka nova. Nikada se nikom nije žalila i nikada ni od koga nije tražila pomoć. Sredinom 1972. godine u “Politici” objavljena su pisma čitalaca iz njenog rodnog kraja o veoma teškim materijalnim i stambenim prilikama u kojima je živi. Neposredno posle toga gradska skupština Beograda dodelila joj je jednosoban stan.
Umrla je godinu dana kasnije, 5. oktobra 1973. godine. Bilo joj je 84. godina.
Na njenoj bivšoj kući na Voždovcu, danas Ulica Milunke Savić, postavlјena je spomen-ploča.
Izvor: Antonije Đurić, “Solunci govore” i “Žene solunci govore”, Wikipedia, novinska arhiva
Dodaj komentar