MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Marija Ćalič
Danas sam čula zanimljivu priču o plemenu, ne sećam se da li je amazonsko ili afričko, u kome se ubica kažnjava time što će ubuduće morati da živi u kući ubijenog. Kakva kazna! Biti svedok svog zla neprestano, u svakom trenutku, čak i dok spavaš. Verujem da nad mnogima sopstvena griža savesti izvrši smrtnu kaznu; ali, oni u kojima ima ljudskog materijala, dobijaju šansu da poprave posledice svog zlodela, kao i da poprave sebe.
Ubistvo prirode se tamo ni ne kažnjava, jer ne postoji. Ko bi bio toliko lud da zatire izvore života? Za takav stepen sumanutosti potrebna je civilizacija. Mada… Možda se onaj najavljivani smak sveta 21. decembra 2012. ipak desio, ali ne kao kraj čovečanstva, već kao kraj stare svesti i početak nove. Ljudi novog vremena postaju sve svesniji svoje neodvojivosti od prirode. Ljudi novog vremena.
Legenda o Vilinskom carstvu kaže da su nekada vile i vilenjaci živeli u šumama našeg sveta. Ali, iako sposobni da se oporave od teških rana i tako dugovečni da se ljudima činilo kako su besmrtni, vile i vilenjaci nisu mogli da dišu vazduh posečenih šuma i piju vodu zasvođenih, sputanih reka. Niska vibracija novca kojom je pulsirao gradski život, za razliku od nekadašnjih čovekovih damara ljubavi i strasti, odbila je vilinski svet daleko od čovekovog – najpre u neprohodne šume a potom još dalje, u područje koje nam je nedostupno i nevidljivo.
Tako kaže legenda o vilama. Pre nego što čovečanstvo postane nesposobno da diše i pije ovaj svet, hoće li se pojaviti vrsta koja će nas sačuvati u sećanju? Nekoj legendi ili priči?
Iskreno, nije me briga; ne zanima me takav gubitnički kraj evolucije. Kao ni mnoge druge. U stvari, većina ljudi danas shvata da treba da se borimo za naš svet. Čovek novog vremena zna da je dobio zadatak da popravlja stare greške i da ne čini nove, sem ako ne želi da otruje sopstvenu decu. Osim toga, sve i da hoćemo da se, kao vile, prebacimo u drugu vibraciju, neki paralelni univerzum – ne umemo.
Mislila sam da ovde pišem o raznim uspelim i aktuelnim ekološkim akcijama, od rada Džejn Gudal, pa do državnih programa za finansijsku stimulaciju građana na kupovinu električnih automobila, solarnih panela i aparata za preradu smeća u kompost. Ali neću, jer bi to bilo trošenje reči; svi vrlo dobro znamo da benzinski motori i plastične kese odlaze u prošlost, zajedno s azbestnim izolacijama. Samo mi jedno nije jasno – ako svi znamo, kao što i znamo, da su svaka kap pijaće vode i svako zeleno drvo dragocenosti za koje se novi svet bori, zašto ih neko uništava, da bi umesto njih dobio proizvod koji je u savremenom svetu bezvredan? Zato što je glup, pa mu treba malo više vremena da bi shvatio ono što je većina već uvidela? Ili je ćorav, pa ne vidi svet oko sebe? Ili, jednostavno, niti misli svojom glavom, niti gleda svojim očima, jer su ga tako naučili.
U kraju u kome živim ima puno stranaca. To su uglavnom mlađi ljudi, obrazovani, kojima je Beograd jedna od stanica na putu gradnje međunarodne akademske ili poslovne karijere, pre nego što zasnuju porodicu. Zahvaljujući takvoj klijenteli, prodavnice imaju biorazgradivu ambalažu i rafove s organskim proizvodima, a u kafićima je zabranjeno pušenje. Dakle, naši preduzetnici nisu neobavešteni; jasno im je šta treba da ponude, tj. kakva je orijentacija savremenog čovečanstva. Ne radi se, znači, o neznanju, a ni o slepilu.
O čemu se radi, ne znam. Nije mi jasno. Znam samo jedno: ne odbacuje svet nas, već mi odbacujemo i svet i njegove tokove, a sa njima i izvore sopstvenog života. Ako nastavimo da zagađujemo vodu koju pijemo i uništavamo zelenilo zahvaljujući kome imamo šta da dišemo, ovo naše parče planete uskoro će postati prilično beživotno. Nadam se da smo nebeski narod.
Imam, zato, na kraju jednu molbu za vas. Ne bojte se, ne tražim ni da jedete organsku hranu, ni da prestanete da održavate sanitarije otrovnim hemikalijama, čak ni da potpišete neku ekološku peticiju. Ne. Molim vas da, umesto televizora, ili umesto urbane tišine koja nije tišina, dok radite, čitate, razgovarate, pustite tiho, u pozadini, snimak šumskih zvukova. Ovaj traje 10 sati. Posle… Pa, ne treba ništa da kažem; biće vam sve jasno.
Dodaj komentar