MediaSfera
Piše: Jasmina Vujadinović
Usamljeni ste?
Pitanje je da li hoćete da Vam se neko divi ili da Vas vidi „ogoljenog“, sa svim manama.
Ako se uporno držite prve navike, ponavljaćete greške unedogled. Jer, kad prođu „leptirići“ a partner(ka) progleda, nestaće i (lažne) emocije. A Vi ćete ostati onakvi, kakvi ste uvek bili – uplašeni da se suočite sa svojom suštinom. I da, tek tada privučete svoju (najbolju) polovinu.
Da li su Vas roditelji voleli, kao i Vi njih? U tom slučaju,znate da je ljubav prisutna i kada je čovek zdrav, ali i kada je bolestan, odnosno kada mu dobro ide, ali i kada mu loše krene. Ljubav neopterećujuća, koja ništa ne traži, već „greje“ i sveprisutna je, podstičući čoveka da bude sve bolji.
Pritom, nije važno ni o kakvoj vrsti ljubavi se radi. U tom smislu, podjednako je dirljivo videti bračnu ili partnersku, kao i porodičnu bliskost. Taj osećaj prihvaćenosti i zaštićenosti – pobedjuje sve.
U autobus ulazi tročlana porodica – majka penzionerka, njen sredovečni sin „telohraniteljskog“ imidža i njihova rodjaka. Majka se sporije kreće, te je oboje drže pod ruku. I tako nezgrapni, ostavljaju utisak dođoša. Konačno, svo troje sedaju.
Sin, naizgled grubijan, nabreklih mišica, razbaškario se na stolici, maksimalno raskrečivši noge. Pored njega, starija gospodja sa štapom u desnoj ruci, zamoli ga jedva čujnim glasom da malo pomeri nogu.
“ Š’a je, bre? „, upita sin.
“ Boli me noga, a vi ste svoju prislonili uz moju“, skoro šapatom će žena.
„Š’a si rekla!? O’š da ti zalepim šamarčinu? „, dreknu sin, stežući pesnice i okrećući se ka sitnoj ženi.
“ Sine, nemoj! Šta to pričaš? Kakvi šamari? Ajde, smiri se“, umeša se njegova majka autoritativno.
Sin, poslušan, odustade od šamaranja. Umesto toga, nastavio je da zapitkuje majku što se ta žena buni.
„Ajde, sine, sedi ovde preko puta nas“, umilnim glasom će majka.
Taman kada se činilo da su se strasti smirile, sin provori: „Š’a bre oće ona? Pa, ne mogu da sedim skupljenih nogu k’o neka baba!“, reče sin pokazujući celom autobusu kako to izgleda.
Na sledećoj stanici, žena je ustala i došavši do izlaznih vrata, na trenutak se okrenula u njihovom pravcu, klimajući glavom. A zatim je napustila prevoz što je brže mogla, vidno uplašena.
„Vidi onu, vidi onu, klima glavom i gleda nas! „, poče rođaka da potpaljuje vatru.
„Ajde, vas dvoje, dosta više, gleda vas ceo autobus“, pomirljivo će plavokosa i vedra majka.
Svo troje su, ruku pod ruku, krenuli ka izlazu, dok je rođaka uporno ponavljala: „Ej“, ona klima glavom! Ma, trebalo je da joj lupiš šamarčinu! „, bila je uporna rođaka.
“ Ma, kakva šamarčina!? Drugi put ćete vi taksijem, a ne autobusom“, opet se začu majčin glas razuma.
A zatim svo troje izađoše iz autobusa, međusobno se pridržavajući i čvrsto verujući u ispravnost svojih postupaka.
Dodaj komentar