MediaSfera
Piše: Jasmina Vujadinović
Kaže mi Petar, koji dugo živi sa porodicom u Norveškoj da jedva čeka da dođe u Srbiju zbog mnogo čega, a najviše zbog – paradajiza.
Nigde ovo povrće tako ne miriše i nema tako sladak ukus koji budi sva čula – kao paradajiz iz srpskih bašta.
Setih se te opaske mog druga, dok mi je komšija Mića u Vrnjačkoj Banji davao punu kesu njegovog paradajiza, sorte „volujsko srce“. Kakva slast i milina! Ogromno „srce“ lenjo se raširilo po čitavom stolu, mameći neodoljivim mirisom, koji se na gradskim pijacama sreće samo kao kuvan u flašama.
Opijena slašću tog ogromnog „srca“, pade mi napamet da kupim nojeve. Čuda bi napravili moj komšija i ja – „volujsko srce“ i nojevo jaje. Kakva urnebesna kombinacija od koje bi i turistički poslenici imali koristi. Naročito u vreme spremanja zimnice.
„A, ne! Ova sorta paradajiza se isključivo jede“, gotovo majčinski poučno će izvesna penzionerka, koja je sedela pored mene na klupi, dok sam kovala planove, možda i naglas.
„Za zimnicu je najbolji crveni paradajiz. Ali, ove godine je sve podbacilo, uključujući i paprike, koje su zbog dugotrajnih kiša, pune vlage“, nastavi ova krupna žena ogromnih šaka, koje sam zamišljala kako vešto i neumorno mešaju paradajiz.
U mislima su mi se ređale brojne tegle sa ajvarom, koje su mogle da naprave samo vešte ruke (ove) srpske domaćiče, uprkos svim vremenskim nepogodama. Uljudno se pozdravih sa ženom i posle kraćeg obnavljanja „gradiva“ na banjskoj pijaci, opet sedoh na klupu sa punim cegerima.
I taman pred kraj telefonskog razgovora, pored mene se smesti izvesni sredovečni gospodin, obučen kao domaći turista.
“ Jao“, reče čovek, te se brzo okrenuh ka njemu, pomislivši da mu je pozlilo.
„Jao“, ponovi zureći u mene. „Bože, kako ste Vi lepa žena“, doda pružajući mi ruku:“ Ja sam Dejan iz Požarevca“.
Lepo, odgovorih i okrenuh glavu na drugu stranu, nestrpljivo očekujući da se pojavi čovek koji prodaje čajeve.
„Jao“, opet se začu iz njegovog pravca. Ali, više se nisam „pecala“, te ga nezainteresovano pogledah.
„Ooooo, Bože, kakve oči, kakav osmeh, kakav ten“, nastavi neumorno domaći turista, kršeći ruke. Iako ga niko ništa nije pitao, on doda u jednom dahu:“ Razveden sam. Otac mi je bio građevinski inženjer, a ja sam građevinski tehničar. Živim sa majkom, mislim u odvojenim stanovima… Hoćete na kafu? “
Lepo, kulturno udvaranje. Nažalost, danas retka pojava, posebno kod mladjih generacija opčinjenih savremenom tehnologijom. Za pravo udvaranje, potrebno je veliko srce.
Dodaj komentar