MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Marija Ćalić
Naslov je poslednji stih poeme „Zunzarina palata“ Brane Cvetkovića (1874-1942). Rođen u Knjaževcu, školovan u Minhenu, živeo u Bogradu; bio je omiljen dečji pesnik, pripovedač i prevodilac, glumac, upravnik pozorišta, scenograf, karikaturista, ilustrator. Ako vam ovaj autor nije poznat, to je sasvim legitimno, jer mislim da ni mnogi osnovnoškolski nastavnici srpskog jezika za njega ne znaju.
Kad se rat završio, ulica koja je nosila njegovo ime je preimenovana, zato što je čika-Brana umro usred okupacije, pa su taj naziv dodelile okupacione vlasti. I zato što je njegov opus bio zabavan, a nova vlast uvek zatire zabavu one prethodne. I zato što je on bio gradski autor koji se građanskoj publici i obraćao, dok je nova država imala da bude zemlja radnika i seljaka.
Prestonica uvek beleži svaku promenu državne vlasti na svom licu. Nazive ulica i po koju fasadu je lakše izmeniti nego životne uslove, a i vidljivije je. Ko je igrao igricu „Cezar III“, zna kako se najbolje zadobija sreća građanstva: fontanama, popločanim šetalištima i po kojim spomenikom, ne mora biti veliki. Lepo je kad možeš da kažeš kako živiš u blizini fontane, ili nekog spomeničića; takav kraj se brzo naseli.
Eto tako, kako se vlast u Beogradu menjala, tako su se menjali i nazivi ulica, izgledi parkova; po Kalemegdanu su nicale nove biste, a po gradu fontane. Čudno je kako se ljudi brzo naviknu. Današnji Trg Nikole Pašića, dojučerašnji Trg Marksa i Engelsa, bio je ulica kojom su prolazili tramvaji. Lepe, stare zgrade sa ulice su zbrisane zahvaljujući savezničkim bombama, a iz sećanja Beograđana zahvaljujući velikoj fontani na granitnim pločama popločanom platou ispred Doma sindikata.. Zaista. Kao dete sam živela na Bulbulderu, odmah iza nadvožnjaka u Cvijićvoj, gde je još uvek bilo mnogo starih kuća i zgrada, onih koje su promakle bombama (među njima je bila i moja), pa je bilo lako rekonstruisati staro lice tog kraja.
Ali, kad god bih pitala starije kako je nekada izgledao Trg Marksa i Engelsa, dobijala sam odgovore iz kojih se videlo da su – zaboravili. Svako je pamtio ponešto: moj otac neke kafanske stolove koji su iznošeni na ulicu po lepom vremenu, moj stric tramvajske šine, ali celovitu sliku obrisalo je veliko zdanje sa fontanom bez koje više ni psi lutalice ne bi mogli da prežive letnje žege. Kasnije su se javljala mnogo originalnija rešenja za trg. Meni se dopao predlog Bogdana Bogdanovića, da se na platou napravi pošumljeno brdo a uz fasadu Doma sindikata da se pusti bršljan. Već pomenuta kompjuterska igrica, „Cezar III“, objasnila mi je zašto su bile pogrešne ideje ovog arhitekte kome je, inače, vlada Austrije, države u koju se odselio posle sukoba sa Slobodanom Miloševićem, dodelila nagradu za životno delo. Pa, nije kiseonik taj koji privlači nove doseljenike, već popločavanje, fontane i statue. Većina Beograđana bi verovatno, kao i ja, radije zelenilo; ali, prestonica se ne gradi zbog njenih stanovnika, već da bi drugi to žudeli da postanu.
Kako se menja arhitektura, tako i kultura grada uopšte. Nekada su za smeh Beograda bili zaduženi Brana Cvetković i Branislav Nušić, sa svojom drugaricom Žankom Stokić. A svaka nova vlast, kao što već rekoh, zatire smeh i zabavu one prethodne. Ako hoćeš da ostaneš na vlasti, moraš ubediti ljude da je pre tebe bilo mnogo loše i da si im ti došao kao spas sa neba, je li tako? Nušića niko nije morao da negira jer je umro pre rata, a ionako je ismevao staru vlast. Brana Cvetković takođe nije doživeo da bude ponižen, ali njegovo ime jeste, zato što mu je okupaciona vlast odala poštovanje. Najgore je prošla Žanka Stokić, glumica za koju je Nušić napisao lik Živke ministarke. Usudila se da se bavi svojim poslom i za vreme okupacije, kako bi nabavljala insulin koji je primala. Da je bila poštena, umrla bi, pa bi je nova vlast pohvalila; ovako su morali da joj oduzmu nacionalnu čast. Ako nekome ova kazna zvuči samo kao udarac na sujetu, vara se. Osoba bez nacionalne časti nije imala pravo ni na ličnu kartu i pasoš, tj. nije mogla ni da se zaposli, ni da izađe iz zemlje, niti da primi bilo kakvu vrstu humanitarne pomoći.
E sad, zašto ja sve ovo pišem? Pa, zato što u ovom mom gradu nijedna vlada ne potraje dovoljno dugo da jedna generacija odživi svoj vek, a svaka, boreći se protiv senki prethodne, satre i ljude i njihovo delo, i to baš one koji su najviše za svoj grad učinili. Kao one devojčice kojima lutka deluje obično, pa je ošišaju, našminkaju i unakaze. Ne moramo da idemo tako daleko, do Drugog svetskog rata; to se dešava stalno. Evo, uzmite primer Bogdana Bogdanovića – ne mislim na košarkaša, već na arhitektu, graditelja, autora velikih spomen-zdanja u SFRJ, pisca, bivšeg gradonačelnika Beograda, profesora Beogradskog univerziteta i akademika. Dok je vlast u vreme Slobodana Miloševiča pametovala o ispravnosti njegovih ideja oduzevši mu katedru pod stare dane, on je istupio i iz SANU i iz Srbije, a Austrija ga je oberučke dočekala uručivši mu i novi dom i priznanje kako bi istorija, mic-po-mic, jednog dana mogla i ovoj državi da pripiše zasluge za njegov doprinos svetskoj kulturi.
Nije lako živeti u prestonici, jer svaka vlada želi da ostavi svoj ktitorski trag, a u zemlji Srbiji se sve smenjuje toliko brzo, da nema vremena za onu „dvaput meri, jednom seci“. Lonac na koji je meda iz poeme Brane Cvetkovića seo – i polomio ga – bio je palata u kojoj su živeli Zunzara Plavoruha, Zujić Zuka (mlad komarac vita struka), mišić Micko Svebigricko, žaba Kreketuša Puniguša i Zečinjak Kupušnjak. Kad je Meda iz Branine pesme namah seo, oni su ostali bez doma, ali i meda bez svoje stolice; priglupi, trapavi meda.
A ja se nešto mislim, kako bi bilo kad bi grad svoje lice i svoju kulturu dograđivao, umesto što ih stalno menja, ruši-gradi, čupa-sadi? Ionako sam upoznala više ljudi koji iz nekog razloga lažu da su rodom iz prestonice, nego onih koji to zaista jesu. Zato, hajde da tim našim novim komšijama pomognemo da budu više pravi Beograđani, a manje iz onog vica „kako to mali Đokica zamišlja“. Otkriću vam ovde jednu tajnu. Ima jedna pesmica, koju svako dete čija je baka bila dete u Beogradu, zna naizust – to su „Tri Kitajca“ od, naravno, čika-Brane Cvetkovića. Evo je ovde, za sve buduće Beograđane, uz napomenu: ne morate, za ime sveta, biti rođei u prestonici! Pa niko od ljudi koje sam pomenula, osim Nušića, to nije bio. Ali morate upoznati ono što ste zatekli, i poštovati, ako hoćete da stvarate novo. Bez toga, nema ni govora o stvaranju, već samo o uništavanju.
Tri Kitajca
Bila tri Kitajca:
Jakci, Jakci Drakci i Jakci Drakci Jakci Droni;
i bile tri Kitajke:
Cipka, Cipka Lipka i Cipka Lipka Limpoponi.
I oni su se uzeli:
Jakci – Cipku,
Jakci Drakci – Cipku Lipku,
Jakci Drakci Jakci Droni – Cipku Lipku Limpoponi.
I dobili su decu:
Jakci i Cipka – Fu;
Jakci Drakci i Cipka Lipka – Fući Fu;
Jakci Drakci Jakci Droni i Cipka Lipka Limpoponi – Fući Fu Fući Foni.
Knjige Milice Cincar-Popović možete naručiti OVDE
Dodaj komentar