MediaSfera
Nova kolumna spisateljice koju su čitateljke proglasile „ženski Momo Kapor“
Piše: Ana Atanasković
Foto:D.S., Nemanja Jovanov
Beograd to ti je slovenska duša. Ako ne znaš šta je to evo plastičnog objašnjenja. Posle svog ličnog loma (niko ti ništa ne može slomiti ako mu ne dozvoliš, dakle svaka fraktura srca je bol tvoje skrckane sujete) odlučila sam da traumu transformišem u što više obaveza.
Znala sam da je na Fejsbuku jedan Aleksandar koji piše knjige o kosingasu i pitala ga da li želi da mu volonterski pomognem u medijskom predstavljanju. Ne poznaje me. I pristaje. Sedimo u Kasini na Terazijama i prihvata me kao da se znamo sto godina. Kasnije, kada sam u panici zbog svoje poslednje beogradske selidbe na tom istom Fejsbuku napisala nešto rizično, on se javio da me posavetuje i upozori da to i nije baš pametan postupak. Odmah sam ga poslušala. Eto, sada sigurno bolje razumeš – Aleksandar je jedno brižno, postojano, marljivo stvorenje sa dušom vilenjaka, čistom kao voda koja je razmađijana od rusalkine pesme.
Slovenska duša je ona koja te prihvata kao rod rođeni iako te ne zna, sluša svoju melodiju dobrote i daje ti se. A znaš li šta je rod rođeni? Rod je stvorio svet! Sve! I Beograd! U početku je postojala samo tama a Rod je bio zarobljen u jajetu. Kada je poklonio život Ladi ljuska je pukla i iz jajeta je iscurela ljubav. Rod je presekao svoju pupčanu vrpcu i stvorio sam sebe. Posle je razdvojio istinu od laži, svetlo od tame, dobro od zla. Ljubav, to je glavni sastojak svake slovenske duše.
Aleksandar je rođen u Čačku ali je već tri meseca posle rođenja prešao u Beograd jer je njegov otac dobio službu u tadašnjem SSIP-u. Međutim, i Suđenice i Usud su Aleksandru dodelili put pod noge tako da je prvo otišao u Egipat, onda u Meksiko pa u Francusku. Suđenice su takođe rekle da će se Aleksandar posle svakog belosvetskog puta vraćati u Beograd i to baš kad se navikne na školu i društvo. Eh, šta ćeš, šta ti Suđenice ispredu, to ti je. Važno je kako na tu pređu gledaš. Sreća je da je Aleksandar uspeo da skrasi svoje inostrane korake 1980-e, kada je otišao na služenje vojnog roka i upisao fakultet.
Suđenice su mu dodelile selidbe a Usud kraj puta – Novi Beograd, gde živi oduvek, prvo u ulici Georgi Deža (sadašnja Aleksinačkih rudara). Kada je izašla njegova prva knjiga “Kosingas Red zmaja” Aleksandrovom ushićenju nije bilo kraja jer mu je to bila želja od davnina. Taj planinarski i istraživački duh je u svojim pohodima u glavi smišljao kako će te predele da pretoči u roman koji se bavi srpskom mitologijom i misiju je i ostvario. Od poznatih likova knjigom se prvo oduševio Aca Seltik koji se uvek prvi domogne svakog nastavka čim izađe iz štampe, nekad i pre samog autora (Aca Seltik, divna keltska kreativna fantazma). Posle njega je interesovanje pokazao prof. Sreten Petrović (čovek koji je opisao srpski Olimp, jastrebački panteon) koji je Aleksandru rado pomagao u istraživanju.
Pitam Aleksandra istražnika kako mu se čini njegov Novi Beograd, mesto gde se uvek vraća sa svojih planinskih peripetija. Kaže da ga je uvek voleo više od starog dela grada jer je mirniji, manje su gužve i ima više zelenila. No, i odatle češće beži u selo jer se i Novi Beograd previše izgradio. Izgleda da Aleksandar the mitolovac voli cvetanje širine. Zanima me šta ima da mi kaže o despotu Stefanu Lazareviću, čoveku koji je Beograd učinio srpskom prestonicom i dobijam podatke koje nisam znala – Beograd je pre njega bio zapušteno i ukleto mesto koga niko nije hteo, a bio je u ugarskim rukama.
Možda ima nečeg u kletvi cara Konstantina koju spominje Tronoški rodoslov: “Da u njemu više nikada ne bude uspostavljena ničija vlast bez obzira kako će biti izabrana.”
Možda to zaista objašnjava sudbinu ovog grada koja ti se čini da je ponekad od crne, hladne, podzemne lave koja jede sve pred sobom kao debela zmija. Možda je zato dugo zapostaljven, kaže Aleksandar. Čak ni kralj Dragutin koji ga je dobio na poklon od Ugara nije hteo u njega da preseli svoju prestonicu te su ga Ugari opet uzeli. Tek se Stefan Lazarević okuražio da razgrne mulj sa tada mutnih očiju Beograda i osvetli ga ljubavlju. Sećaš se šta je despot napisao? Jer Bog je ljubav, rekao je onaj ko je video nešto dublje u ovom gradu na ušću dveju reka znajući da ljubav preseca i najdeblje podzemne zmije. Beogradsko breme je teško, ali ako ga volimo, olakšaćemo mu.
Izgleda da ga najviše volimo mi Sloveni, “mi, čopor”, kako kaže Aleksandar, jer se za njega borimo. I dan danas neki delovi grada nose imena po starim toponimima, kao što su to Viline vode i Vračar. Mnogi su prošli beogradskim abrakadabra krajem, Vračarom, ali koliko znamo o Vilinim vodama? I zašto su pretvorene u sablasnu hangarsku industrijsku zonu, zašto u tom delu grada nekada punog izvora tople vode nisu elitne vile i zašto tamo ne postoji uređeno mesto gde mogu da se okupljaju vilenjaci, lesnici i vodenjaci, pitam se? (Izvori su, nažalost, prekriveni 1930-ih kada je napravljena pruga i stanica Beograd -Dunav)
Kao tinejdžer Aleksandar se budio uz radio Studio B i aforizme Duška Radovića, a voleo je da čita Bogdana Tirnanića, Kapora i Pavića. Slušao je i Đoku Vješticu i, kao i svi, cenio gradonačelnika Branka Pešića. A sada, pitam? Je li neko od nabrojanih živ, dodaje mi pitanjem i odgovara – nije.
Iako najviše voli da se druži sa vetrogonjama van Beograda, na našim planinama, ipak kaže da u Beogradu isto toliko voli njegovo ušće i Kalemegdan. Najdraži restoran mu je Mačkov podrum u Zemunu a omiljeno mesto mu je Narodni muzej. Aleksandar razume da je mnogo istorijskih slojeva u Beogradu i da je mnogo krvi proliveno za njega i za nas. Ne smemo nikada zaboraviti koliko se ljudi žrtvovalo za Beograd, dodaje. Pa i da nas samelju kao na žrvnju, mislim se, ne smemo, slažem se.
Beograd već dugo ima problema sa urbanističkim planom – više nije važan kvalitet života, već prihodovanje, prebacuje me na sadašnojst. Ne bih ja ništa dodavao ili oduzimao našem gradu, on je ogledalo njegovih stanovnika.
Šta je Beograd? pitam ovu ljudinu čija su omiljena srpska mitološka bića zmajevi i vile.
Moj dom, odgovara.
Kako se voli Beograd?
Kao svoj dom, ponavlja sigurno.
Beograd je, izgleda, ipak toplina i povratak, ognjište u betonu, perlasta duša u žamoru i metežu, neugašeni pepeo, pobednik nad crnom, hladnom lavom iz mnogobrojnih sopstvenih laguma.
Beograd je čovek koji istražuje srpske mitove i junake, beogradski kosingas, onaj ko se sa razgovara sa Milošem Obilićem. Taj čovek je Aleksandar Tešić.
Dodaj komentar