Diktafon

Ljiljana Šarac: Ko ljubavi može da naredi i nametne pravila?

MediaSfera

 

Piše: Gordana Radisavljević-Jočić

 

Ljiljana Šarac, čiji roman „Starija“ upravo izlazi pred čitaoce, kaže da je pisanje kao penjanje uz merdevine. Svaka nova knjiga pisca vodi za jednu prečku više. Uspinjanje je sporo i teško. Zahteva kvalitet, kontinuitet i veliko angažovanje da bi se steklo poverenje čitalaca.




A njoj ništa od toga ne nedostaje.

,,Starija’’ je njen četvrti roman (Evro Book). „I ja sam sada starija i iskusnija. Nadam se da će se to tokom čitanja osetiti, što je i te kako dovoljno za dobar start!“

Izbor tema i način na koji je tkala naraciju o Prokletoj Jerini (prvi roman ,,Opet sam te sanjao’’), princu Đorđu Karađorđeviću (,,Gde sam to pogrešila?’’), princezi Jeleni Karađorđević (,,Zid tajni’’), romanima su doneli popularnost i čitanost, a meni pohvale i pitanje kada će izaći naredni.

-I pored toga, moje pozicioniranje kao stvaraoca na našoj književnoj sceni još traje. Treba da prođe još vremena, da se odradi mnogo promocija, da knjige uđu u još više biblioteka, pa da se zna ko je Ljiljana Šarac i šta i, i što je najvažnije, kako ona piše.

Ne postoji garancija ukoliko ste se dopali publici, da će se uspeh preliti na svaku novu knjigu. Ne. Novo delo – novi strahovi, nade, očekivanja i novo procenjivanje i sud o njegovoj vrednosti, kaže na početku inetrvjua za naš portal.

 

Roman „Starija“ je moderna, provokativna, ljubavna priča, začinjena obrtima, iznenađenjima, erotikom. Odakle potreba za ovim književnim zaokretom?

 –Kada mi se dopadne neka pesma, puštam je i slušam danima. Samo nju. Dok mi ne dosadi. Nakon toga dugo ne želim da je čujem.

Do sličnog zasićenja došlo je i kada je izbor tema u pitanju! Ma koliko se ja trudila da epohe, teme i njihova obrada budu drugačije, čitaoci pronalaze veze i sličnosti među njima, a neki ih čak doživljavaju kao trilogiju, što one nisu.

Stoga sam se okrenula sasvim novoj tematici. Radeći na savremenoj priči, istinski sam uživala! Za mene je pisanje ,,Starije’’ bilo pravo osveženje.

Naravno, to nikako ne znači da se neću u jednom trenutku vratiti istorijskim temama. Hoću sigurno, jer mi se već vrzmaju neke ideje po glavi, ali ne još!

Prethodna tri romana su se bavila istorijsko-psihološki temama. Ovoga puta odučili ste se za aktuelnu, ali kod nas i dalje pomalo tabu temom o ljubavi između starije žene i mlađeg muškarca. Zašto?

 Rođena sam u dvadesetom veku i nikako ne mogu da ukapiram dinamiku ovog novog veka. Sve radim da se zaštitim od njegove furiozne dinamike, dehumanizacije, otuđenja na svim poljima. Zato nisam spremna da se bavim socijanim ili društveno-političkim temama jer bih se raspala pod njihovom težinom. Previše je sve prenapeto, nervozno, mračno da bih još i pisala knjige u tom tonu.

Moj izbor je bio bekstvo u prošlost, ili traženje spasa u priči o ljubavi, kada je poslednji roman u pitanju.

Da ne bi bilo kao kod Bore Đorđevića da ,,priča o ljubavi obično udavi’’, usredsredila sam se na temu koja kod nas nije literarno obrađivana.

Koliko ste radili na ovom romanu? Šta Vas je privuklo ovoj temi?

 Dosta vremena mi je trebalo da u glavi stvorim sliku o tome šta hoću da postignem sa novom temom. Siže romana sam osmislila u najgrubljim crtama od početka do samog kraja. Pisanje je zato bilo igra duha, reči, mašte. Kao kada bojite bojanku.

Tema je za mene bila pravi izazov.

Ko ljubavi može da naredi i nametne pravila?! I ko ima prava da joj sudi?

Od tih pitanja samo pošla, a s obzirom da sam vrlo patrijarhalna i tradicionalna, bilo je to pravo obaranje ruku između priče i junaka i mojih tvrdih stavova.

  

Ne plašite se da ćete dobiti etiketu „lakog“ pisca i izgubiti jedan deo čitalačke publike?

 –Pitanje pogađa u centar mete!

Bila sam prestravljena na samom početku kada se pojavila ideja i dok sam se lomila da li da se upustim u tu avanturu.

Svi razlozi su bili protiv izmeštanja iz zone komfora, a za nastavak po utabanoj stazi istorijski-psiholoških romana.

Tako bi publika znala šta može da očekuje, a ja bih joj to s lakoćom pružila…

 Samo jedan razlog je govorio da treba da napravim zaokret: priča je bila mnogo dobra.

Protiv tog argumenta se nije moglo. Pa, videćemo da li sam donela dobru odluku.

Da li su ovakve ljubavi moguće u konzervativnoj sredini kao što je Srbija?

 –S jedne strane Srbija se svakodnevno menja, a kada se malo bolje zagledamo, nije se kvalitativno promenilo apsoluto ništa.

Mi smo se sablažnjavali nad nekonvencionalnim i nesvakidašnjim vezama i do sada, a činićemo to još jako dugo. Ne smemo zaboraviti da je naša kuća nasred Balkana.

Istovremeno otvorili ste i pitanje savremenog braka. Da li vredi žrtvovati šansu za moguću ljubav zarad privida bračne sreće?

 – Ovaj roman je mene iz temelja ljuljao. Tražio je sve vreme da se preispitujem, i odmeravam argumente za i protiv svega što je u njemu napisano.

Hoću i moram otvoreno da kažem da je za mene brak svetinja. On je poslednji bastion koji odoleva bezumlju koje stiže sa Zapada i žao mi je što počinje da posustaje, a bedemi da mu se urušavaju!

Samo, dugujem i jednu važnu napomenu: brak da, ali ne po svaku cenu.

Tvrdim da ukoliko postoji dovoljno ljubavi, razumevanja, tolerancije, nežnosti, uspomena, niko sreću neće tražiti na drugoj strani.

Međutim, ego je toliko porastao da je pregazio i toleranciju, i razumevanje, i poštovanje, i…

U vremenu kada zamenicom JA započinjemo svaku ili svaku drugu rečenicu, bračna zajednica mora da bude od čelika da bi opstala!

Da li smo robovi predrasuda i kako ih prevazići?

 –Mislim da je haos nastao onog trenutka kada su ljudi počeli da se bave dvorištem ispred tuđe kuće, a da nisu počistili svoje!

 Smatrate li da je bolji dobar razvod nego loš brak?

 –Smatram da se dom, prijateljsvto, karijera, teško i s mukom grade, a da se mogu srušiti za dan!

Ako ne zalivamo cveće ono će bez vode uvenuti. Isto je sa svakom vrstom veze.

No, kad nešto ne štima, nema majstora, psihologa, savetnika koji to može popraviti. Viđala sam ljude koji procvetaju nakon razvoda. Zato ne postoji tu jedinstven recept…

 

 

Zašto je erotika nestala iz životu savremenog čoveka i pobegla u literaturu?

 – Opet se vraćamo na onu priču o 21. veku s početka intervjua!

Brzina, sticanje, otuđenje, ubiše romantiku i erotiku. One postadoše nekako demode.

Ko će još s tim da se bakće, kad ima toliko toga prečeg. Čega?! (Pitam se).

Proterane iz svakodnevnog života, dve sestre ljubavi, romantika i erotika se nastaniše u litereturi, a mi ih se setimo kada nam svega bude preko glave. Tada posegnemo za dobrom knjigom. I skroz-naskroz se raznežimo.

Odnos prema erosu u umetnosti i književnosti, još od antičkih vremena odražavao je čovekov odnos prema telu ali i raskid sa društvenim normama. Danas, kada su su pali svi tabui, šta ova literatura nudi čitaocima?

 –Umetnost je oduvek nosila u sebi i dozu revolucionarnosti. Ona je prva pomerala granice i vodila svet napred.

I upravo nas ona opominje da ništa ne traje doveka!

U vremenu kada je fikcija postala stvarnost, te se ljudi dobrovoljno zatvaraju u geta, kad svoju sirovu intimu prodaju za šaku dolara, kada će izdati i najrođenijeg svog zarad pet minuta televizijske slave i stubac u novinama koje nude stotine takvih skandala nedeljno, ostaje nam da sedimo iza svojih zaključanih vrata, držeći se što dalje od nečega što vređa dostojanstvo.

Tešim se mišlju: I TO ĆE PROĆI!

A najveći oponenti svemu pomenutom su večni. To su: ljubav, lepota, dobrota i umetnost koja sve te vrednosti sublimira u sebi.

Pišite! Čitajte! Na taj način ostajemo nepobedivi!

 




Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .