MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević – Jočić
Italijani će uvek iskoristiti priliku da podsete da domovina teksasa nije Divlji zapad već Đenova. Godina je 1500, a Đenova je nezavisna republika i snažna pomorska sila. Odavde kreću trgovačke flote, ali i moreplovci u potrazi za novim kontinentima i putevima. Zato ne čudi što je prvi odeća od pamučne tkanine, obojena indigom sašivena upravo u ovom gradu.
Bile su pantalone namenjene mornarima. Mogle su se nositi suve ili mokre, a po potrebi mornari bi ih lako urolali i pretvorili u bermude. Prane su u morskoj vodi, prikačene za brod, tako da su od slane vode vremenom postajale bele. Reč „blue jeans“ zapravo potiče od francuske fraze „blue de Genes“, koja označava „blue de Benova“ (đenovsko plavo). U anglo-saksonskom govornom području reč „denim“ je sinonim za džins, a ona je izvedena iz fraze „cotton de Nimes“, kako su francuzi nazvali platno od koga se džins pravio.
Izdržljive neke pantalone
Iz Evrope se priča o džinsu seli na Novi kontinent. Naime, bavarski trgovac Levi Štraus je 1853. godine u San Francisku počeo da prodaje razne potrepštine, od odeće do kišobrana i krpa. Za 20 godina rada Levi postaje uspešan i priznat biznismen. No, gospodin Levi nije zaslužan za nastanak farmerki. Jedan od njegovih mušterija bio je i krojač Džejkob Dejvis koji je stalno naručivao velike količine materijala od firme Levi Strauss & Co. za potrebe svoje radionice.
Džejkob Dejvis je farmerke kakve danas poznajemo smislio sasvim slučajno. Suočen sa problemom čoveka koji je stalno cepao džepove na pantalonama od denima, on je stavio na uglove džepova metalne nitne, te je farmerke zakopčao istim, kako bi bile izdržljivije. Ovakve pantalone ubrzo su postale pravi hit. Dovitljivi Džejkob je znao da ovako dobar proizvod treba odmah zaštititi od krađe i plagijata.
Jedino rešenje je bilo prijaviti svoj patent, ali nije imao 68 dolara koliko mu je bilo potrebno za zaštitu patenta. Džejkob piše pismo gospodinu Štrausu u kome ga poziva da postanu partneri, što ovaj odmah prihvata. Patent je zaštićen 20. maja 1873. godine pod rednim brojem 139121 od strane U.S. Patent and Trademark Office-a. Uskoro svi radni ljudi kupuju farmerke firme Levi Strauss & Co, a Džejkob postaje glavni čovek za proizvodnju u Štrausovoj fabrici u San Francisku.
Priča o njihovoj izdržljivosti se vrlo brzo širi, a 1886. godine je i grafički prikazana u vidu dva konja koja razvlače par farmerki, i to na kožnoj etiketi prišivenoj na zadnjem delu. U tom periodu muški model farmerki je imao patentni zatvarač s prednje strane, a ženski model na desnom boku. Oko 1890. godine ova vrsta pantalona je nazvana 501, i taj naziv se zadržao sve do danas. Nakon isteka patenta, kada je on postao javno vlasništvo, mnogi proizvođači počinju da prave farmerke po uzoru na Levis.
Od tada “leviske” su sinonim za kvalitet farmerica. Zadobile su čak i kultni status. Zanimljivo je da su se tadašnje farmerice prodavale za 1,25 dolar, a danas koštaju 80 dolara i više, mada ima onih koje dostižu cenu od 200 dolara ili evra, pa i više. Tako možemo reći da su kao nekadašnja odeća siromašne, radničke klase danas obeležje bogatstva, modne osvešćenosti i snobizma, ako govorimo o najskupljim markama.
Simbol bunta i seksipila
Dvadesetih godina prošlog veka u SAD džins je bio prihvaćen kao odeća za slobodno vreme, a 1935. godine lansiran je prvi model za žene. Deceniju kasnije modni magazin Harper’s Bazar promoviše vrlo komotnu i dopadljivu kuhinjsku kecelju od denima. Istinski bum džins doživljava posle II svetskog rata.
Pedesetih godina prošlog veka, džins postaje oznaka protesta mladih protiv društvenih predrasuda – fina deca u pantalonama radnika. Neki bioskopi i restorani, u to vreme, odbijaju da prime goste u farmerkama, dok učenici koji dolaze u džinsu bivaju izbačeni sa časova. Vremenom su farmerke, ipak, postale omiljeni neformalni odevni predmet ljudi svih starosnih doba.
Veliku ulogu u popularizaciji farmerki odigrao je sve popularniji vestern žanr, ali i mladi buntovnici Džejms Din, Marlon Brando i Pol Njumen, koji su u farmerkama izravali protest protiv konvencionalnog kroz svoje filmske likove. Merilin Monro i Brižit Bardo su pokazale da farmerke mogu biti i veoma seksi. Šezdesetih godina džins postaje prihvatljiv, dok sedamdesetih doživljava pravi procvat u Americi.
Osamdesetih džins postaje deo “visoke mode”, pa se mogu pronaći farmerke sa etiketama poznatih dizajnera, da bi devedesetih godina prodaja originalnog kroja džinsa opala. Prvi put od nastanka džinsa, Levi Strauss & Co. je u problemu, a jedanaest fabrika u Americi je zatvoreno.
Ova kriza traje sve do leta 1999. godine kada Tom Ford lansira džins na svoj način, po ceni od 3.715 dolara za jedan par farmerki. Posle njega svoju etiketu na džins staviće Šanel, Dior, Kloi i Versaće... Osvrćući se na ulogu džinsa u modnoj industriji Iv Sen Loran je rekao: “često kažem kako mi je veoma žao što ja nisam bio taj koji je izmislio džins: najspektakularniji, najpraktičniji, najkomotniji i najnošeniji komad odeće. On u sebi nosi stav, skromnost, seksualnost, jednostavnost – sve ono što želim da svaka moja kreacija ima”. Najnovija reklamna kampanja Levisa podseća na svoje početke i poručuje amerikancima da “ovu zemlju nisu napravili ljudi u odelima”.
Modne ludosti
Danas se džins tretira na bezbroj načina kako bi se unele novine u njegov izgled i privukli kupci. Najpoznatiji su prewash, koji je u upotrebu uveo Džek Spens za Lee, zatim stone-wash koji je izmislio Fransoa Girbo, kao i tretiranje džinsa peščanim mlazom, koji su izmislili italijanski proizvođači 1988. godine. Odavno možete kupiti i farmerke koje sadrže sintetičke materijale, kao i farmerke sa mešavinom vune i lana. Kao luksuzna roba, smatraju se one sa mešavinom svile i kašmira, a dostupni su modeli posuti zlatom, ili sa prišivenim dragim ili poludragim kamenjem. A o nošenju džinsa se ne mora mnogo govoriti. Nose ga svi, od prinčeva i princeza, do klošara na ulici.
Kod nas su se farmerke pojavile šezdesetih godina dvadesetog veka. Kao i u ostalim komunističkim zemljama smatralo se da predstavljaju zapadnjačku dekadenciju, te je bila ekskluzivna roba teška za nabavku. Setite se samo filma “Bal na vodi”. Imali su ih samo oni koji su imali rođake u inostranstvu. Mogle su jedino da se kupe u „Komisionima“ po visokoj ceni. Najpoznatije marke bile su „Levis“ „Lee Coper“, „Carrera“, “Wrangler” i „Super Rifle“.
Dodaj komentar