MediaSfera
Tokom četvorogodišnje obnove na Trgu republike pred njom je bio kompleksan zadatak: da se sačuva vrednost zdanja podignutog 1903. po projektu Nikole Nestorovića i Andre Stevanovića, dograđenog 1930, rekonstruisanog neposredno posle Drugog svetskog rata da bi se sanirale posledice bombardovanja, prilagođenog za useljavanje muzeja 1952, pa ponovo rekonstruisanog šezdesetih godina.
Uz to, sve je trebalo da bude urađeno kao jedinstvena celina i zadovolji potrebe naše najstarije muzejske institucije, pišu „Večernje novosti“. I sama zgrada u kojoj se nalazi Narodni muzej je spomenik kulture od velikog značaja i to nikada ne treba zaboraviti, naglašava u razgovoru za „Novosti“ Aleksandra Šević, arhitekta konzervator, koja je ispred Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, vršila konzervatorski nadzor, uz saradnju sa Ksenijom Ćirić, istoričarkom umetnosti.
Ispostavilo se da su radovi na ovoj zgradi, posle pedeset godina od poslednje rekonstrukcije, postali jedinstvena prilika i da se ona gotovo arheološki istraži, ali i sačuva što više od njenog autentičnog izgleda.
– U prednjem delu zgrade iz 1903. godine otkriveni su metalni stubovi koji su bili deo reprezentativnog enterijera šalter sale, a prilikom rekonstrukcije šezdesetih godina su obloženi furniranim oblogama, pa nisu bili vidljivi posetiocima – objašnjava sagovornica. – Uspeli smo da dođemo do jedine fotografije šalter sale, koja je vlasništvo Muzeja grada Beograda, a imajući u vidu da su zgradu radili Nestorović i Stevanović, kao i vreme njene gradnje, pravili smo paralele sa drugim njihovim objektima, poput Beogradske zadruge iz 1905, što nam je dodatno pomoglo da dođemo do toga kako je enterijer izgledao.
Dilema je bila da li šest stubova, na kojima je oznaka jedne bečke fabrike koja još postoji, vratiti u njihov originalni oblik, što bi bilo skupo i zahtevalo mnogo vremena, ili ih sačuvati u zatečenom stanju, jer drugi elementi ovog enterijera nisu sačuvani.
– Doneta je odluka da se očiste i ostanu sa svim slojevima koji su na njih nanošeni tokom stogodišnje istorije – otkriva akritekta – konzervator. – Smešteni su u jednu staklenu oblogu koja je dekorativno osvetljena i sada sami za sebe imaju funkciju eksponata.
Putokaz za rekonstrukciju stepenišnog prostora bili su planovi iz 1929, kada je rađen konkurs za dogradnju iz 1930. do kojih je sagovornica uspela da dođe zahvaljujući arhitekti Aleksandru Leku, čiji deda je bio čuveni arhitekta Dimitrije Leko:
– Taj deo stepenišnog hola iz 1903. bio je skrajnut u kretanju kroz muzej – objašnjava Ševićeva. – Na zidovima stepeništa okrenutnim ka unutrašnjosti, na drugom nivou, pažljivim skidanjem došli smo do podataka da su bili oslikani tako da imitiraju strukturu mermera, tačnije tretirani tehnikom mramorizacije. Zidu na prednjem delu zgrade, pogođenom tokom bombardovanja, nije posle rata vraćena ta dekorativna plastika, pa smo odlučili da se u nivou drugog sprata rekonstruiše sve što je bilo srušeno, da bi cela stepenišna vertikala zadržala reprezentativni izgled.
I na prvom spratu, u hodniku, već tokom priprema za ugradnju instalacija otkriveno je da su zidovi originalno rađeni skupom tehnikom štuko mermera. Pažljivo je skinut glet, neki delovi su rekonstruisani, a neki urađeni novi.
– U atrijumu je cela zona prizemlja obnovljena u štuko mermeru, a na objektu je zatečeno i mnogo prirodnog kamena čija oštećenja su sanirana i restaurirana. Urađeno je sve što je potrebno da se ponovo vidi dekorativnost i sjaj trenutka kada su građeni ti prostori – zaključuje Aleksandra Ševićev.
Lusteri i pozlata
Restaurirani su i originalni lusteri, ali i urađene replike tamo gde nisu sačuvani, poput velikog centralnog lustera, koji je sada potpuno nov, otkriva sagovornica:
– Sam doživljaj prostora će sada biti svečaniji, reprezentativniji, jer je prikazano bogatstvo svih zidnih površina uz osvetljenje. U obradi enterijera pronađeno je i mnogo pozlate, koja je obnovljena. Slikari-konzervatori, ali i stručnjaci različitih profila, hemičari i tehnolozi, iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika, na osnovu analize slojeva bojenja, došli su do toga da su u određenim slojevima i stubovi u nekadašnjoj šalter sali bili pozlaćeni.
Putokazi sa fasade
Za mene je obnova fasade, pored kontrole izvođenja radova bio i jedan istraživački proces – priča Ševićeva, koja je bila i konsultant na izradi projekta njene obnove, uz koleginice arhitekte Katarinu Lisevac i Marinu Pavlović, koje su autori projekta. – Podignuta je bila skela, čiju nabavku je finansiralo Ministarstvo kulture, i onda je to bio jedan divan trenutak kada smo mogli da sagledamo kako su elementi kačeni, kako izgledaju… Da vidimo sve materijale, tehnike, oštećenja, način na koji je ovaj kompleksan objekat tretiran tokom njegove prethodne tri rekonstrukcije.
Izvor: Večernje novosti
Dodaj komentar