MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Fotografija: Marija Ćalić
Dok palme njišu grane i cela varoš spi, morski vetrić ćarlija, sve miriše na ljubav, a šum talasića golica uho. Kad borovi njišu grane i cela je šuma budna, besni žestoka oluja, sve miriše na ozon koji prave munje, a udari groma tresu tlo pod nogama. Uz palme se fino slažu tanane haljine i bose noge. Uz borove – pamučna trenerka i vunene čarape. Vino im je zajedničko, dobro pasuje i uz jedno i uz drugo. Vino uvek dobro pasuje.
Kada sam se jutros probudila, napolju je bilo 3 iznad nule; zora bez mraza u planinskoj šumi je znak da dolazi leto. Ako želite konkretnije leto, tako što ćete trojci dodati nulu, spustite se niz nekih stotinak kilometara puta od borova do palmi, et voilà – pravo u more, ono sa letnjih fotografija na društvenim mrežama. Fotografije planine nisu tako popularne.
Volim more, ne bih izlazila iz vode kad počne toplo vreme. Problem je što se to ipak mora, jer u vodi ne možete da jedete i spavate, a meni smeta vrućina, ne podnosim je. Kad me pitaju zašto više volim kad mi je hladno, nego kad mi je pretoplo, odgovaram lakonski: „Zato što ne mogu da se skinem toliko, koliko mogu da se obučem“. I to je tačno, naravno. Ali, ima planina još nešto, osim duge i jake zime.
Tek što smo ušli u restoran poznatog planinskog turističkog mesta, kroz koji svakog dana prođe bar stotinu ljudi a u sezoni ne mogu ni da izračunam koliko, kad osoblje dočeka mog sina koji je prošle godine tu svratio možda desetak puta, kao starog druga! I ime su mu znali.
Sednemo odatle u taksi, kad taksista prepozna mene čim me je ugledao; setio se i gde sam bila odsela prošle godine.
Oštar planinski vazduh bistri svest. Ne možeš živeti na planini ako nisi budan u svakom trenutku; a kad to jesi, pamtiš sve, sve ono što je važno. Ljudi pamte druge ljude, ulice, tuđe postupke. Mravi i pčele – svoje svakodnevne maršrute. Drveće – putanje sunca i vetra. Biti bistre svesti, znači živeti. Vrvi planina od života, ali ne svakakvog. Jer, na planini se opstaje samo uz poštovanje hijerarhije i poretka. Nema prostora za diskusije o masnoćama i ugljenim hidratima, niti za energetske šejkove i smutije, dok priganice s kajmakom za doručak greju sleđenu krv u žilama. Niti za skupe anti-ejdž kreme, na koži koju će mraz ispucati ako se ne namaže običnom masnom pomadom. Niti ima sumnje postoji li projekat ovog sveta, jer se on jasno vidi svuda i u svakom trenutku. Kao i čovekova pozicija u njemu.
Iluziju kako je gospodar sveta, možda čovek, ako je dovoljno glup, može da ima u gradu – u konstrukciji koju je čovek i napravio i održava je crpeći Majku Zemlju, kao bahato dete. Kad baš debelo pretera, Majka Zemlja mu udari ćušku, a u međuvremenu prihvata njegovu igru, učeći ga da je sve povezano i da svaka stvar ima svoju posledicu. Veštačka hrana, zagađenje, posledice su poznate. Ali, i svaki režim, svaka ideologija nastala iz ljudske pameti, kad čovek postavi sebe na mesto Tvorca, isto tako uništava Život, samo što u gradu čovek, već uhvaćen u lažne sisteme ljudskog uma, može da to ne primeti. Svojim bolestima daje razna imena i razna tumačenja. Krivi su mu genetika, hrana, insekti, drugi ljudi – sve, samo ne nemanje poštovanja prema Majci Zemlji i poretku čiji je i ona deo, sa svim životom koji je iznedrila.
Glupost opstaje tamo gde su sudije tolerantne, a kazne blage. Na visokoj planini to nije slučaj. Kazna za nepoštovanje je smrt. Da, naravno da možeš umesto telom, da biraš umom šta ćeš pojesti i obući, ali ako zastraniš, zima će ti presuditi. Zato će te za odgovorno poštovanje hijerarhije obilato nagraditi zdravljem i dugovečnošću.
Kad smo stigli, dočekao nas je 84-godišnji čovek blistavog tena bez bora. Da je bio moderno obučen i podšišan, u mom Beogradu bi prošao kao šezdesetogodišnjak. Ali nije, imao je vuneni prsluk, pletene čarape i neke štofane pantalone. Ne samo zato što pripada generaciji kojoj je takav imidž primeren, već zato što surovi uslovi ne dozvoljavaju čoveku da neguje naopake sisteme vrednosti; nije moda na račun udobnosti, niti um može biti na račun tela.
Kad je počela oluja, navukli smo drvene šalone i isključili struju u kući, da ne privlači munje – mada ćemo ubrzo shvatiti kako to i nije bilo neophodno, jer je grom udario u glavni trafo, pa je struja ionako nestala. Upalili smo sveće i zapodenuli razgovor, uz po čašu vina da nas zgreje, do kasno u noć.
A vi, kada ste poslednji put proveli veče razgovarajuči sa svojim ukućanima do kasno u noć? Bez televizije i društvenih mreža?
Knjige Milice Cincar-Popović možete naručiti OVDE
Dodaj komentar