MediaSfera
… iliti traktat o neuspjeloj revoluciji u međugradskom
Piše : Ksenija Matović
foto: Ksenija Matović, Internet
Upeklo za popizdit.
Nebo, isprano od jare ranog ljeta.
Mačke se ovjesile o grane nješpule i smokve.
Pokraj ptica.
More mirno.
Jedna barka, brekćući razdvaja modro, na istok i zapad.
Na peronima glavne autobuske stanice, koja je čak i prilikom svečanog otvaranja pamtila bolje dane, vreva.
Znojni dileri, zgužvani putnici i putne torbe čiju želju za morem nije uspio obuzdat nijedan rajsferšlus, prosuli li se ka vreća krtole.
“ Šinjorine, trebate li sobu”?
“ El na korak od mora, centra grada, folkoteke, apoteke, bolnice, pijace, prodavnice, a da je plaža peščana i prilaz vodi postepen ”?
“ Imamo samo takve” i onda ovi domestiko šerpas, suvereno odvodi grupu turista u pravcu snijegom još uvijek pokrivenih vrhova.
Ruralna tarzanka
U kafanama, za stolovima drijemaju samo konobari.
Sanjaju o kiši i bakšišu.
Oslonjen o stub, u hladu lenadra, Šabi lista novine.
Biće traži rivju.
Da se nije ko zajeba i napisa koje slovo.
On je poznati pjevač narodne muzike u rejonu glavne autobuske stanice.
Pokušavao se nekoliko puta probit do studija, ali mu nije polazilo za trilerom.
To ga nije obeshrabrilo da se jednog ljeta okuša u nešto agresivnijem marketinškom istupu i napravi plakat sa vlastitim likom.
Jedna od numera bogatog repertoara Klinta Karuza
Tarzanka u poluprofilu, osmijeh Mona Lize, a kraj imena epitet Fantastiko.
Kako nije upalilo, epitet je preimenovao u Romantiko.
Teško je bit umjetnik.
Estradni osobito.
Konačno na peron stiže autobus čije je kranje odredište Podgorica.
Vrata se otvaraju pfffffffffffffffffffff
Na dobrano odignutom sjedištu iz kojeg vire debeli federi, šofer.
Upaljana cigareta u desnom uglu usana, na glavi tarzanka, u oku ledeni Istvudovski prezir.
Odmah sam skužila.
Neshvaćeni umjetnik.
Outfit Klinta Karuza i jedna od kompozicija
Grupa nevoljnika i ja, pognute glave, sa pobožnim stahom, ka na svetom pričešću, ulazimo jedan za drugim.
Traži se sjedište bez žvake i prozor bez zavjese.
Ovo da te ne bi morali strugat sa sica, kad makneš na živce od sarina, kojeg su zavjese pokupile iz doba Velikog rata.
Klint pali novu cigaretu, pali motor…ubacuje u prvu, a onda naglo pušta kvačilo.
Prvi red putnika koji je izbirljivije tražio sjedište, pada pokošen, ka na Sutjesci.
Mnogi od njih će tako ležeći i doputovati za Podgoricu.
Makina štekće i poskakuje.
Ma ni kapo ne zaostaje.
Vidi se da su mnogo kilometara dijelili skupa, i da kada bi makina crkla i on bi od tuge za njom.
Toliko je on zaša u Unamuna…ono “ El sientimento tragico de la vida” i taj rad.
Klint u pretinac stavlja kasetu.
Ređaju se hitovi turbo folka.
Pršće vibrato, gornje i donje lage, flahovi, trileri, a ponajviše pršće muški vokal.
Uvijek isti.
Urbana tarzanka
Klint, pali novu cigaretu i odvrće dugme do kraja.
Pjeva i poskakuje na federima sjedišta.
U ritmu.
Pjeva, koliko ga grlo nosi, a da ga nosi, nosi.
Prati u ton vokal s kasete.
Ma u bobu.
Kad završi jedna strana kasete, on okrene drugu.
Putnici već shvataju da ovi savremeni vojvode Milošu, već uru i po pjeva in vivo, ali i in vitro, i da apsolutno nema nade za intervencijom vile Ravijojle.
Sa zavišću gledam 14 putnika sa sećije za osam, koje je od sarina, već uvatio rigor mortis.
Druge je uvatila nervoza.
Negoduju umale.
Ma svi bi rekli, al neće niko prvi.
Ko krene prvi, svi će ga podržat. Unisono.
Choo Choo Che.
Al ko će?
Osmjelih se.
“ Majstore, možete li molim Vas, promijeniti radio stanicu”?
( ne želim da se umjetnik nađe uvrijeđen, jer je provaljen da je sebe snimio na kasetu i na takav način dam dodatni doprinos neshvaćenosti, a opet želim spasit sapatnike).
Pali novu cigaretu i okreće se prezrivo.
“ Što je? Da ti ne bi u disko”?!
Vidim ja fino kako se sapatnici meškolje, ali nešto ne baš u revolucionarnom zanosu.
Pokušavam još jednom, ovog puta sonornije.
“ Ne bih u disko, ali ne bih baš ni u Anadoliju ”!
I prije nego je stiga odgovorit, svi putnici (uključujući pale borce s početka priče, ali i one rigor mortis) viknuše unisono: “ Samo ti teraj majstore”!!!!
I tako je Klint Karuzo, alijas vojvode Milošu, dobio respektabilnu pratnju hora do Podgorice i rivju, a ja nogu u prkno na Cetinje.
Pa ti slušaj Glena Milera.
Bilo mučat.
Ostale kolumne Škurin možete čitati OVDE
Dodaj komentar