FEJSBUK I GRAD Kolumne

Fejsbuk i grad: Nije ljubav doček Nove godine, već svakodnevica

MediaSfera

Piše: Milica Cincar-Popović

Foto: MarijaĆalić

 

Srećna sam što mi deca više nisu mala, pa na nove pedagoške ideje, porodične zakone i socijalne mode reagujem stavom, ali ne i emotivnom reakcijom. Evo, otvorim danas svoj „Fejsbuk“ nalog da vidim šta ima novo kad ono, snimak uživo povelike grupe građana koja u Beogradu šetnjom kroz centar grada obeležava Nedelju porodice. Obradovana što se okupio tako veliki broj ljudi koji baš kao i ja, smatraju da je porodica stub društva, uključim ton da čujem o čemu govoe, kad ono, u uši mi nahrupi – fon Sabora u Guči! Treskaju neki doboši i trube siromašnim zvukom lošeg ozvučenja, a odvrnutog „do daske“. Jednom rečju –  buka.




Kakve li veze imaju kafanski narodnjaci s porodicom, zapitala sam se tad i evo, još mi nije jasno. Hajde, loše ozvučenje razumem, nisu imali bolje. Ali, što bre tako glasno i zašto baš taj izbor? Razumela bih muziku za decu. Još pre bih razumela da su šetači složno zapevali, kao porodica, melodije koje bi trebalo da se prenose s kolena na koleno. Ali ne, umesto toga, buka kakvu samo kafana i alkohol tumače kao muziku. A možda je i sve to u redu, samo sam ja namćor. Mora biti da jesam, kad ne mogu da se složim čak ni sa onima čije ideje smatram pozitivnim.

Problem je valjda i u tome što ne razumem smisao sada tako modernog posvećivanja jednog dana, ili jedne sedmice – ma, kome god. Dan majki, Nedelja porodice, Dan zaljubljenih, Nedelja borbe protiv raka… Nekada davno, postojala su tri porodična praznika: Detinjci, Materice i Oci. Seća li ih se neko? Za te praznike, pred Božić, svi članovi porodice imali su da poklone nešto jedni drugima. Za detinjce bi deca uručila poklon roditeljima, za Materice je majka nešto davala deci, a za Oce je to činio otac. Kad osvane jutro, porodica sveže noge onome ko treba da uruči dar i taj ne može da ustane iz kreveta dok ne otkupi svoju slobodu poklonom koji nije morao biti vredan, ali je morao biti od srca.

Meni se nekako čini da se negovanjem ovih praznika porodične veze bolje osnažuju, nego kakofonijom kroz centar Beograda. A čini mi se i da su se majke više radovale kad im njihovo dete nešto napravi ili kupi, pa makar to bio i jedan cvetak, nego kad međunarodna fejzbuk zajednica deli post na kome piše: „Živeo dan majki! Ako se slažeš, podeli ovo dalje“.

Ili, Nedelja borbe protiv raka. Pobogu, pa ta teška bolest je postala toliko česta, da se protiv nje treba boriti stalno, svakog dana, a ne u jednoj sedmici! Vidim, lome se koplja, je li bombardovanje osiromašenim uranijumom krivo za to što je smrtnost od kancera u Srbiji najveća u Evropi. Pa, znate šta? Kao što je lepo primetila jedna naša poslanica, obolele mnogo više zanima hoće li se izlečiti, nego da li će neko sad podići tužbu protiv SAD koju neće dobiti. Ta tužba ih zanima podjednako malo, kao i rejting bedža „Nedelja borbe protiv raka“ na „Fejsbuku“. Međutim, posvećenost lekara i veća dostupnost lekova koje bi im uvećale nadu u ozdravljenje itekako bi im značile.

Rekla bih, što smo glasniji, emocije je sve manje, kao i sremnosti da se za svoje uverenje borimo. Ako voljenoj osobi ne činimo sitne radosti svakodnevno, možemo za Dan zaljubljenih da joj skinemo i zvezde s neba, ali uzaman. Nije ljubav doček Nove godine, već svakodnevica.

Kad pomenuh ljubav… Jesam li ja depresivna, ili i vi imate utisak da je sada u modi isterati ljubav iz svog života? Tako je nazadno činiti bilo šta iz ljubavi! Slušam roditelje kako planiraju sudbinu svojoj deci, razmišljaju o tome koje su škole isplative i koja su zanimanja unosna. Nije valjda da stvarno veruju u svoje neodržive planove? Pobogu, i bogatih i siromašnih ima u svim zanimanjima. Zar zaista želite da vam se deca obogate, ili želite da budu srećna? A srećan čovek je (to je Čerčil primetio, nisam ja), onaj koji voli posao koji obavlja.

Naučimo svoju decu da čuju svoje srce, pa će lako sami, bez ičje pomoći, moći da slede i put na kome ono življe kuca. Eto čemu služi porodica. Roditeljska ljubav je hrana od koje raste dečje srce. Ne moramo mi biti pametniji od svoje dece; možemo biti i gluplji, a tako bi valjda i trebalo da bude. Ali to je u redu, jer ako dobro obavimo svoj roditeljski posao, ne moramo da usmeravamo svoju decu kad jednog dana i sami postanu zreli ljudi; čovek koji je u detinjstvu naučio da sluša svoje srce, umeće da odabere svoj put. Zato mislim da je tako važno negovati porodicu, i to na način koji je primeran i blagorodan. To je jedini put u srećno društvo, zar ne?

 

 




Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .