Diktafon

Marina Bulatović Barny: U tuđini sve ima drugačije značenje

MediaSfera

 

Piše: Gordana Radisavljević – Jočić

Fotografije: Budislav Bulatović, privatna arhiva

 

 

 

Ne umem da pišem o onome što nisam videla ili doživela

 

  

 

Hit roman Nina od Arabije, književni prvenac Marine Bulatović Barny, koji je doživeo već tri izdanja, čitaoce je osvojio svojom toplinom i nostalgičnim prisećanjem na odrastanje u komunističkoj Jugoslaviji, komšinice koje budno motre svaki naš korak, vreme kada se „Glas Amerike“ slušao u tajnosti, godine poslovnog uspeha, putovanja po svetu i traganjem za srodnom dušom, snovima, predrasudama….




Marina je pokazala je da se roman može promovisati i na drugačiji način. Kreativniji. Tako je „Nina od Arabije“ postao prvi roman u Srbiji koji se predstavlja viralnim putem kroz „oživljavanje“ i svima dostupne odlomke iz romana koj čitaju  Neda ArnerićLjiljana BlagojevićIva Štljić Nenad Nenadović.

 Marina Bulatović Barny rođena je u Beogradu sredinom šezdesetih godina. U sredini u kojoj se oduvek cenila poslušnost, još kao dete pokazala je buntovni karakter, pa je na pitanje šta će biti kada poraste odgovarala: Amerikanka“!  Završila je Petu beogradsku gimnaziju, studirala Pravni fakultet, a tokom petnaestogodišnje karijere radila je u vodećim domaćim kompanijama i marketinškim agencijama. Svoju karijeru opisuje kao seriju Opstanak. Bila je, između ostalog, direktor PR sektora u agenciji Ogilvy & Mather, PR konsultant u agenciji Communis i PR menadžer u EUnet-u i BK kompaniji, a od nje su učili mnogi današnji PR profesionalci. Novinarstvo je bilo i ostalo njen hobi.

Tvrdi da za ono što čovek voli uvek nađe vremena, ostalo su izgovori.  Kako kaže ima ljudi koji znaju da zarađuju novac i onih koji znaju da žive, ali veoma su retki oni koji znaju i jedno i drugo.  Zato se ona uvek trudi da nađe ravnotežu između poslovnog i privatnog.

 

 Marina Bulatović Barny u Damamu, Saudijska Arabija

 

Poklonili ste roman „Nina od Arabije“ za 80 biblioteka u Srbiji i na Kosovu. Da li je knjiga najbolji poklon koji pisac može da daruje mladom čoveku?

-Knjiga je uvek najbolji poklon. Dr Arčibald Rajs napisao je (moju omiljenu) knjigu Čujte, Srbi koju ću jednog dana, čim se obogatim, u milionskom tiražu pokloniti mladim ljudima širom Srbije, kako bi nešto naučili – i bili bolji i pametniji od predaka.

Pisac je stil, i ako neko nema svoj stil, taj samo čeprka po hladnom pepelu. Kako biste opisali svoj stil?

-Možda kombinacija Bill Brajsona i Sofi Kinsele. Da sam rođena u Americi – odavno bih bila HIT pisac. Ovako se još koprcam i borim sa književnim agentima u Obećanoj zemlji. Većina i ne pročita ono što im šalju autori iz malih zemalja.

Kada zavirite u svoj unutrašnji svet kako Vam izgleda svakodnevica?

-Spokojna – sve dok ne pomislim na Srbiju i Kosovo. I moje najmilije u Beogradu.

 

Marina je dobila nagradu PR društva Srbije za projekat  „Saudijska Arabija iz mog objektiva“ 2010.

 

Koji je prelomni trenutak u Vašem životu?

-Odlazak iz Srbije, koji se desio kada su već svi dugli ruke od mene. Niko se nije nadao mojoj (novoj) udaji i odlasku na Američki kontinent o čemu sam sanjala još kao devojčica. Ali, sve sam iznenadila za samo nekoliko meseci.

Skoro deset godina ste živeli u Saudijskoj Arabiji. Kada ste polazili šta ste poneli kao autentično Saudijsko sa sobom?

-Nekoliko suvenira koji su smešteni u našoj dnevnoj sobi u Beogradu i dve abaje u svetlim bojama koje se nalaze u mom ormanu u Torontu.

Sada živite u Kanadi. Tri interkontinetalne selidbe za kratko vreme. Da li ste se prilagodili novoj sredini?

-Gde god da se preselim – ja sam svoj na svome. To važi i za Kanadu.

 

Kambodža: Plutajuće selo ima oko 5800 stanovnika

 

Recite nam nešto o književnoj sceni Saudijske Arabije i Kanade.

-Slična, kao bilo gde u svetu… Prepuna 4S – skandala, sexa, sporta i smrti. Izdavači to serviraju – publika to traži. Ništa bolje nije ni u filmskoj industiji. Najbolji primer je satanistička bajka Oblik vode. Kad odgledate ovaj film – ne možete, a da se ne zapitate: “Kuda ide ovaj svet”?

Dosta ste putovali. O nekima od njih pisali ste u romanu „Nina od Arabije“. Da li su za pisca ta iskustva dragocena? Koje su najupečatljivije uspomene koje nosite sa nekih od njih?

-Kada razmišljam gde da uložim novac – uglavnom izbor padne na neku novu destinaciju. Najupečatljivije uspomene nosim iz Kambodže iz glavnog grada Pnom Pena. Turistički vodič, moj suprug i ja smo se ukrcali na brodić i zaplovili rekom Mekong da obiđemo plutajuća (ploveća) sela. Takav stepen siromaštva nigde do tada nisam videla; ali ni takvu sreću ni spokoj na licima stanovnika ovih sela. Plakala sam čitavim putem. Spoj potpune bede i potpunog duševnog spokojstva – za mene je bio nezamisliv. Vodič je bio u šoku zbog mojih suza i stalno je ponavljao: „Oni su srećni, verujte mi, nema razloga za tugu…“ Nikada ta sela i te ljude neću zaboraviti.

 Šta vas je privuklo pisanoj reči?

-Samoća i tišina u Saudijskoj Arabiji gde sam živela nepunih 10 godina. S obzirom da je moj suprug radio na terenu i po 1200 km daleko od kuće i da smo se viđali najčešće vikendom – imala sam dovoljno slobodnog vremena – i da čitam i da pišem.

 

Kanada: Teslin spomenik na Nijagari

 

Šta je pored pisanja Vaša velika ljubav?

 -Suprug Buda. Sestrići Lazar i Viktor. Putovanja….i pozorišne predstave na Brodveju. Njujork – grad u kojem se osećam kao kod kuće, iako većina njegovih stanovnika, za razliku od žitelja plutajućih sela u Kambodži, živi brzo i bez naročite želje da dosegne duhovne vrednosti.

Koje knjige su oblikovale Vaš pogled na svet? Koje ste nosili u Saudijsku Arabiju, a koje u Kanadu?

 -Mnoge. Teško mi je da izdvojim. U Kanadu sam ponela Noć u Bombaju (Luisa Bromfilda) i Biblioteka i Četvrti krug (Zorana Živkovića).

Da li one na tuđem tlu imaju isto značenje?

-Na tuđem tlu sve ima drugačije značenje. Sve je začinjeno blagim ukusom nostalgije. Knjige, muzika, hrana, filmovi… Nigde sa toliko euforije i žara ne pevam Bože pravde i Marširala kralja Petra garda kao u tuđini. I to iz čista mira, u kući…

 

Marinin omiljeni grad: Njujork

Kakav ste čitalac?

-Pažljiv. Uvek čitam u tišini, sa žutim markerom u ruci sa kojim podvlačim ono što mi se dopalo.

Na čemu novom radite?

-Pišem novu knjigu. Zbog toga sam, pre nekoliko meseci, putovala u Indiju. Prvi deo mog romana dešava se u blizini Bombaja na poljima pamuka. Ne umem da pišem o onome što nisam videla ili doživela.

Šta sledite razum, osećanja ili iskustvo?

 -Osećanja, intuiciju… Mami sam na poklon 2006. godine kupila foto album – i u njemu poređala svoje fotografije njoj za uspomenu. Svi su mislili da sam poludela. Živela sam u Beogradu, radila u Communisu, preživela (prvi) bračni brodolom, izlazila noću sa drugaricama … Ali tako sam osećala. I zaista, već 2007. živela sam na Arapskom poluostrvu i to sa novim mužem. Intuicija je i ovog puta bila nepogešiva, a moja mama i dalje lista pomenuti foto album.

 

U potrazi za inspircijom za novi roman: Marina u Indiji 2017.

 Da li ste sujetni?

 -Svi su ljudi manje ili više sujetni. U mladosti sam žudela za prihvatanjem i odobravanjem od strane drugih. No, selidba na Arapsko polustvo i stil života tamo, omogućili su mi da zavirim u sebe i potražim neke odgovore. Sada me uglavnom ne zanimaju tuđa mišljenja. Čini mi se – prevazišla sam to u dovoljnoj meri da živim u miru sa sobom, a i sa većinom drugih ljudi.

Kome bi ste rekli izvini?

 -Svima koji su osetili moju nestpljivost i kratak fitilj; govorim o vremenu kada sam bila mlada i „zelena”.

Kambodža: Popodvnevni san

Ša bi ste promenili da možete?

 -Vratila bih se 20 godina unazad i usvojila dete.

Da li opraštate prijateljima izdaje? 

 -Oprostim, zaboravi i produžim dalje. Ne družim se sa ljudima koji su me izdali. Ne gubim vreme sa njima – poklanjam ga isključivo pravim prijateljima i porodici.

 

 




Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .