Ksenija Matović: Svijet lišen umjetnosti, bio bi vrlo surovo mjesto

MediaSfera

Piše: Gordana Radisavljević – Jočić

Fotografije: Privatna arhiva

Ksenija Matović je novinar dnevnog lista Dan. Rođena je na Cetinju 1973, osnovnu i srednju školu završila u Herceg Novom, a Filozofski fakultet u Novom Sadu.  Živi u Herceg Novom sa petnaestogodišnjim sinom Borisom.  Važno mesto u njenom životu predstavlja poezija . Još kao osamnaestogodišnjakinja  Ksenija je krenula pesničkim stazama. Obrajvila je zbirke “Preludij “, “Orfenautika”, a prošle godine i zbirka “Obol”.

 Sva njena priroda je od mora.  Za sebe kaže da je kći mora. More se “oseća” u svakoj njenoj rečenici. Osećate zagrljaj Mediterana, miris magnolija i soli…

Studirali ste filozofiju i sociologiju, radite kao novinar, pišete poeziju. Čini se više života u jednom?

Još kada bi se zbiru dodala srednja medicinska škola, čovjek bi pomislio na renesansnu ličnost. Šalu na stranu.  Prije govori o vrlo nemirnom duhu, nenaklonjenom autoritetima, ali zato vrlo sklonom humanističkim naukama i zasigurno najtežem umjetničkom izrazu.

Nisam birala ni dobar vjetar, niti mirno more. Utoliko su plodovi malobrojnih luka, slađi.

Kako ste pomirili novinarstvo i poeziju?

Nisam se ni trudila da ih pomirim. Antagonizam među njima je nepremostiv. Riječ je o isuviše različitim izražajima, da bi mir među njima ikada bio sklopljen. Novinarstvo je nešto od čega igrom slučaja, jer nisam mogla naći posao u struci, živim. Ako se uopšte može živjeti od novinarstva.

Ipak, kada promislim o vremenu sadašnjem,  bavljenje  i jednim, a kamoli  sa oba pomenuta izraza, čini se gotovo tragičnim pokušajem da se svijet učini boljim mjestom. Vrijeme, apsolutno nenaklonjeno poeziji i još manje istini.

Kako ste otkrili pesnika u sebi?

Nije tu došlo do nekog čudesnog otkrovenja.

Jednostavno potreba da se izrazim na drugačiji način od uobičajenog, želja da se dublje zađe u pojavu, da se nešto osvijetli kritičkim otklonom, da se “na obalu” iznesu taj određeni doživljaj i tačno određena riječ koja ga oslikava, je nešto sa čime sam rođena.

Kažete da je Grčka Vaša druga otadžbina. Zašto?

Grčka je uvijek bila i ostala moja jedina otadžbina.

Otkriće da su moji preci u 17.vijeku, iz Grčke doplovili u Crnu Goru, mlađe je od sjećanja duše koja još pamti kako je pljuštalo po tek postavljenim propilejima.

One, koja još  čuva u džepu sitno sjemenje sočnih limunova, gustih lovora, raskošnih bogumvilija, plemenitih maslina…. Na čijim ostima mirišu dva mora. Čiji su dlanovi okati, a usta uvijek tuđa.

Vaša treća zbirka pesama nosi naziv “Obol”. Šta je obol i šta je obol za Vas?

Obol je bio novčić u antičkoj Grčkoj, koji se mrtvima stavljao u usta, kako bi mogli da plate šutljivom Haronu, da ih preveze na drugu obalu.

Obol je zavjet i zalog. Moje pjesme su moj obol. Taj zavjet, pjeva o onome u šta duboko vjerujem. U metempsihosis.

Pjeva o duši, starijoj od Partenona. O sjećanju na hram iz kojeg je, otvarajući usta ..šiknula morska pjena i riječi besmrtnika, poput plime, puneći strahom one koji su došli po odgovor.

Pred čija stopala se punila činija mlijekom, kao dar za zmije što su joj na uvo šaputale tajnu crnom mahovinom obraslog stepeništa, kojim je umio da hoda samo onaj koji je jedini znao da pjeva.

Kao ona..kao on.

Pjeva o dvojstvu jednog, kojem nije trebao obol u ustima, ne zato što ga nije imao ko staviti za na vječno veslo osuđenog vozara, ili zbog toga što su vode Aheronta bile pretamne, a obale daleke, već zato što je njihov usud da uvijek iznova mire trajno rascijepljeno, Apolonijsko i Dionizijsko. Da pomire umjetnost i stvarnost , riječi i život, biologiju i poeziju.

Da li je Borhes u pravu, kada pišući priču „ Teolozi“, poručuje: „ Niko neće biti pušten iz zatvora, dok ne plati i posljednji obol“.

Kažu da je zbog Vaše promocije NJ.E. Sotirios Athanassiou, ambasador  Grčke u Crnoj Gori, prvi put došao u Herceg Novi, a zbirka Obol je štampana dvojezično – na srpskom i grčkom?

Velika  privilegija i iznad svega obaveza da budete  izvanredni u onome što radite je  što su NJ.E. Sotirios Athanassiou, ambasador  Grčke i Gerasim Hristatos, ataše za kulturu Grčke u Crnoj Gori i Žana Vukčević, sekretarka Ambasade, stali uz mene na promociji zbirke “ Obol”  u Herceg Novom i u Podgorici.

Naš prvi susret je protekao u vrlo stidljivom izražavanju moje želje da  pjesme koje su prevedene na grčki jezik i odijeknu na njemu, na način da makar  za trenutak rastvore modre planine  koje nas dijele i puste da se mora spoje i poteku uzvodno.

Ambasador Athanassiou, ne samo da je to omogućio, već je pružio mnogo više od toga. On je u Herceg Novom, na prvoj promociji, baš kao i u Podgorici, na posljednjoj, vrlo nadahnuto govorio o mojoj poeziji. Najljepši komplimet sam dobila upravo od njega. Kazao je, da kada je uzeo da čita pjesme na grčkom jeziku, mislio da ih je pisao Grk. Ne mogu Vam opisati osjećaj potpune ispunjenosti, ponosa, hrabrosti i pobjede, kada znate da  kompletna Ambasada stoji uz Vas ma gdje pošli i sa ma čime se suočili. Ponosna sam na Grčku, ponosna na moje Grke, ponosna na svoje grčke korjene.

Kažete da je ova zbirka zalog Vaše duše? Kada čitalac zaviri među Vaše pesme šta ga očekuje?

Pišem u gradu, koji je kao da kakvim usudom, uvijek osuđen da pluta na dlanu teške južine. Zatvoren unutar sopstvenih škura, davno razjedenih prstacima, vongolama, malim životima i „velikim“ pričama..

Gradu, kojem sam davno kazala, da mu se nikada vratiti neću, jer mu nikada nisam ni pripadala.. Baš kao ni on meni… Kuće od kamena, ulice od kamena, ulične lampe od kamena, teški kameni koraci, pa i nebo od kamena… u kojem odavno više ne stanuju ptice. Gradu „donjeg“ mora.

Ali i gradu iz čije rasjeline procuri jarko crvena bogumvilija, zabijeli jedro…u pozno se ljeto izmiješaju levant, glave kupača i bove, kroz otvorene prozore nahrupi more… polete stolovi, kafe, peškiri, čaršavi, lingenštuli, čitači novina, ribari sa Škvera… visoko iznad njegovih crvenih krovova, i nesmetano poteku riječi i posoljen hlad magnolije.

Gradu, o čiji asfalt pukne zrno nara, kao mala zora.

Nije samo osuđen grad…već i moje olovno sidro u njemu.

Poput teške kiše zapljušti Kavafi“… „ Kažeš: „Otići ću u u drugu zemlju, otići ću do drugog mora. Naći će se neki drugi, za mene bolji grad“…“Nećeš naći drugu zemlju, nećeš naći drugog mora. Ovaj grad će te pratiti. Po istim ćeš ulicama ići .U istom će te susedstvu i starost tvoja stići: i u istim ovim kućama ćeš osedeti. Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Za neko drugo mesto – nemoj se nadati -nema za tebe broda, nema puta“.

Za čim tragate u svojim pesmama, a za čim u svojim tekstovima u listu Dan?

-Različita su to i traganja,  putovanja  i sredstva. Cilj bi trebao biti isti, razobličavanje iluzije, otkrivanje istine, očuvanje moralne vertikale, no novinarstvo je profesija koja je u današnje vrijeme doživjela najdublju degradaciju. Kao što sam ranije kazala, ovo je vrijeme sasvim nenaklonjeno istini, a novinar, to čitaoci nadam se znaju,  nikada ne daje finalni proizvod. Pa čak i u velikim svjetskim medijima, kojima se počesto divimo. Nije riječ o optimalnoj frustraciji iz koje možete rasti, naprotiv, sasvim je limitirajuća.

S druge strane, svijet lišen umjetnosti, bio bi vrlo surovo mjesto.

A u pjesmama…tragam za onom, kako je zovu, božjom česticom. Zajedničkim imeniteljem. Riječju koja bi pomirila sve.

Tragam za pripadajućim. A pripadaju mi mora, pa i ovo parče modrine, što zapljuskuje maslinasto sive obale zemlje na koju se davnih vijekova oslonio brod mojih predaka iz Pele.

Kako su im u tom trenutku zamirisali maslinjaci koje su ostavili za sobom? Da li su im se planine učinile plavljim, a obala pitomijom? Jesu li poredeći boje mora, brojali ribe što su ih nahvatali prvom mrežom? Jesu li spuštajući pogled na šake osjećali stid ili olakšanje? Da li su oči mog pretka u tom trenutku vidjele moje oči, ili su moje oči gledale kroz njegove?

Prije dvije godine, kada sam dotakla tlo moje zemlje… činilo se, da ništa nije moje, da me ništa ne prepoznaje i da ništa ne prepoznajem… Da ništa više nije isto… da su stari bogovi mrtvi…Misao nemilosrdno zarivena.. poput koplja.. u Zevsovom hramu u Atini. Tada sam još jednom umrla. Umirali smo zajedno, mrtvim ustima odbijajući obol.

Danima, samo naznake….cvrčak skriven u leandru dok noću hodam bučnim ulicama Atine, djelomično prepoznavanje u Nacionalnom muzeju…Muk i ništa. Potom, kada sam pomislila da je sve utihlo i kada sam ćutke prešla modru traku Korinta…uzletio je orao…Zevsova ptica.

Ređali su se gradovi Peloponeza, hramovi, i najzad ostrvo Elafonisos..Barka….45 min putovanja i zaron u grad kojeg je u antičko vrijeme progutalo more….Opustošeno kradljivcima umjetnina, mnogo kasnije zaštićeno, kada se malo šta moglo očuvati sem nekoliko stuta u muzejima,i jedva vidljivih temelja kuća na dnu mora. Ne i svačijem oku.

I jedna „ jabuka“ od kamena koju mi je tako velikodušno u ruku stavio Posejdon sam…Taj izron sa njom u šaci i poljubac mokar i topao od soli i sunca. Kao zalog, kao obećanje, kao pristanak, kao poziv..da ću se vratiti.

Vratiti ? A nikada ni odlazila nisam…To je samo metempsihosis. Samo?

Glasovi bogova i ljudi u vjetru Epidaurusa, kiši Nafplia, podzemlju Mikene….Konačno prepoznavanje…i ponovno putovanje.

Modra traka Korinta, i povratak maslinasto sivim obalama i kameno ukotvljenom gradu što pluta spuštenih jedara.

U šaci…obol.

Šta Vas raduje?

–Rijetke epizode humanosti i empatije, knjiga, pisanje, barka, riba “ na gradele” i zaron.

 Šta ne praštate nikada?

-Izostanak integriteta. Nedostatak časti.

Ima li u crnogorskim medijima mesta za poeziju i kulturu?

–Nema. Plašim da Crna Gora tu nije izuzetak, bar kada govorimo o prostoru bivše Jugoslavije.

Imamo orgijanje politike i sporta u elektronskim i pisanim medijima, u odnosu na kulturu. Kultura zauzima posljednje strane u novinama, ili kratak suv izvještaj u nekom od  jutarnjih programa, ako imate sreće.

Dodatno se pati od boljke nacionalnih i interesnih klanova i nagrada koje su potpuno obezvrijeđene, načinom na koji se dodjeljuju.

Teško je i mučno to osvajanje slobode.

 Vaše pesme su stilski i ritmički zadivljujuće stabilne, a prenose snažnu emociju. U našim okvirima, krajnje je neobično da je emocija potaknuta prirodom tako snažna, ali isto tako retko srećemo i takvu stilsku stabilnost kod današnjih pesnika.Kako uspevate u tome?

  –Najtoplije zahvaljujem na više nego lijepim riječima. Postidjeli ste me.

Ne znam ni kako valjano odgovoriti na Vaše pitanje.

Možda odgovor počiva naprosto u materijalu od kojeg smo sazdani. U unutrašnjoj disciplini duha koji kroti metriku i ne trpi viškove. Hermeneutičkim izrazom tjera na promišljanje, tražeći aktivnog čitaoca.

Ko su Vam uzori i učitelji? Kako procenjuje da je pesma dobila svoj konačni oblik?

-U  čitanju kvalitetne poezije, podjednako uživam kao i u čitanju  kvalitetne proze. I ne samo tome. Uživam u svakom obliku izuzetnog umjetničkog izraza, te zato ne bih pobrajala toliki broj autora, čija  djela dotiču.

Da, kada stati sa “brušenjem” je možda i najveće umijeće. Ne spadam u one autore iz kojih umjetnost teče kao rijeka, koji na djelu ne rade, već ono po izlijevanju već ima konačan oblik.

Na pjesmama radim. Kratim viškove sve do onog trenutka, dok  se riječ i slika ne preklope u savršen izraz pojave.

Koliko je filozofija uticala na Vaša životna opredeljenja, na poeziju?

 –Mnogo. Ona me je trajno oblikovala. Ona definiše moj odnos prema spolja i rast iznutra. Samo filosofija pruža toliko neophodan kritički otklon od pojave. Zahvaljujući njoj ste uvijek zapitani, uvijek u traganju za odgovorom, dakle uvijek angažovani.

Zahvaljujući njoj ste i slobodni. Ipak, ta vrsta slobode, danas itekako ima cijenu.

Ukoliko posumnjte da baš niste na pravom putu samorazvoja,  jer se niste “ snašli” kao drugi, pročitajte “ Nikomahovu etiku”.