Lifestyle

Evolucija ženske lepote: Od vilendorfske Venere do Pink

MediaSfera

 

Iako ni sama ne može da veruje, pevačica Pink, po izboru magazina „People“ izabrana je za najlepšu ženu u 2018. godini. Njene prethodnice bile su Džulija Roberts, Nikol Kidman, Kejt Hadson…




Ovogodišnji izbor izazvao brojne reakcije – od onih koji su presrećni što je jedna karakterna i borbena žena, stvarna sa svim svojim manama izabrana među sladunjavim lepoticama do onih koji misle da je ovaj izbor u najmanju ruku smešan.

 

Pink se ne ljuti povodom raznih komentara, pa je gostujući u jednoj emisiji rekla da joj se sviđa menjanje standarda lepote:

 

„Ne mislim da bi trinaestogodišnju mene bilo briga, ali sviđa mi se kako se stvari menjaju. Dopada mi se kako se percepcija lepote okrenula naopako. Nema ništa loše u lepoti i nema ništa loše u unutrašnjoj lepoti. Fizička dolazi u različitim bojama i veličinama. Lepo je šta god da je vama lepo, ljudi živite i budite slobodni“.

 

Smeh umesto suza

 

 

Kako smo od raskošnih lepotica, čiju su lepotu slavili pesnici, stigli do karakterne i borbene žena, prirodnog izgleda?

 

Možda je konačno naša civilizacija priznala da se umorila od raznih imperativa lepote, često dramatičnim promenama oblika ženskog tela i da je vreme da mislimo i na smeh.– žene su bukvalno krvarile do maksimuma da bi pratile ovaj trend. A kada su moda i lepota u pitanju bilo je perioda u istoriji kada ženama ni malo nije bilo do smeha.

 

Sama pomisao na korsete, krinoline i druge metalne naprave u i sa kojima su živele žene, kako bi svoje telo oblikovale prema muškoj zamisli. Kao što je već poznato svetao ten se i danas povezuje sa simbolom aristokratske lepote, ali za razliku od pudera i podloga koje danas koristimo, žene su od XV – XVII veka koristile smešu na bazi žive koja je, na žalost, dovela do trovanja i smrti mnogih lepotica širom Evrope.

 

Svileni sloj

 

Ne postoji nijedan kriterijum idealne ženske lepote koji bi važio za sve kulture, za sve narode i za sva vremena. Kroz ve­ko­ve su po­sta­vlja­ni raz­li­či­ti kri­te­ri­ju­mi, svo­je pr­ste u stan­dar­de le­po­te ume­ša­li su bo­go­vi sa Olim­pa. Grčka boginja Afrodita (rimska Venera) oličenje je antičkog ideal lepote –“popunjeno” telo, s naglašenim oblinama, ni predebelo ni premršavo.

 

Renesansa ponovo oživljava ovaj antički ideal, a zbog svog mekog i popunjenog tela Bjanka Kapelo u 16. veku važila za najlepšu ženu svog vremena, baš kao što je Cvijeta Zuzorić nosila istu titulu na ovim prostorima. Dakle, višak masnog tkiva kod žena smatran je i te kako seksualnim, a u viktorijansko doba od milja su ga zvali “svileni sloj”. Od “debeljuškaste” vilendorfske Venere stigli smo do mršavica poput Tvigi, koju je devedesetih godina nasledila Kejt Mos.

 

Ko je vamp, a ko fam fatal

 

Dvadesetih godina prošlog veka pojavio se izraz vamp žena, a iako takve žene nije krasila izrazita fizička lepota, imale su “ono nešto” što je privlačilo muškarce. Prototipovi vamp dama bile su glumice Teda Bara i Klara Bou.

 

U vreme II svetskog rata pojavile su se “fam fatal žene”  Rita Hejvort, Veronika Lejk. Tokom pedesetih ideal lepote bila je Liz Tejlor, uskog struka i velikih grudi. Šezdesetih godina prvo je ideal lepote bila Merilin Monro, sa izraženim oblinama, da bi Tvigi – ekstremno mršava, malih grudi i dečačkih kukova, gotovo preko noći postala otelotvorenje novog ženskog ideala.

 

Sedamdesetih biti mršavica više nije bilo nimalo ženstveno, a jednom od najlepših žena smatrana je Fara Fosit, duge plave kose, velikih grudi i dugih nogu. Osamdesete su bile decenija buma aerobika i fitnesa, a seks simboli postajale su žene koje su zategle tela i dovela ih u top formu. Akcenat je bio na mišićima, a ne na oblinama, simboli ovog vremena su Džejn Fonda, Olivija Njutn Džon, Bo Derek i Dženifer Bils. Poslednju deceniju XX veka obeleažile su s jedne strane, manekenka Kejt Mos, koščata i mršava, koja bukvalno nije silazila sa naslovnih strana i sa druge strane, Pamela Anderson, silikonskih ogromnih grudi i izblajhane kose.




Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .